Posljednji unosi

Duval sazrijeva kroz djelovanje u bijedi i u poteškoćama života, i kroz teoretsko proučavanje, diskusije, narodne skupštine. Kasnije, dosljedno, razmišlja što činiti, nabavlja sredstva za djelovanje (prije svega novac), napada neprijatelja. Kada smo uvjereni u ono što činimo sve postaje jasno i ništa nas ne može zaustaviti. Jedinstvo teorije i prakse, jednom kada se ostvari, ne može se lako slomiti.
Drugdje: brbljarije, primjedbe, čekanja.

Rad je pojam koji sve češće susrećemo u novinama, na akademskim predavanjima i konferencijama, u papinim homilijama, u predizbornim političkim debatama, te čak u anarhističkim člancima i brošurama.
Velika pitanja koja se postavljaju su: kako riješiti rastuću nezaposlenost? Kako ponovno dodijeliti neki smisao radnoj stručnosti koju penalizira novi industrijski razvoj? Kako pronaći alternative tradicionalnom radu? I kako, na koncu (a to je nivo razmišljanja brojnih drugova), ukinuti rad ili svesti ga na najminimalniju razinu neophodnosti?

Na kraju sedamdesetih i na početku osamdesetih godina, proizvodni industrijski sustav najnaprednijih zemalja, koji inače usmjerava i uvjetuje svjetski kapitalizam, bio je u krizi. Odnos između postrojenja i produktivnosti nije nikada bio lošiji. Sindikalne i proleterske borbe uopće, posebno one najagresivnije i najnasilnije, koje su vodili razni klasni revolucionarni ustroji, utvrdile su cijenu radne snage koja nikako nije bila u skladu s unosima kapitala. Izgledalo je kao da je cijeli sustav išao prema svojem prirodnom kolapsu, nesposoban da se prilagodi iznutra i bez snaga da uvede drastična smanjenja zaposlenosti i cijene radne snage.

Zatvor je nosiva struktura društva u kojem živimo. Često tako ne izgleda, ali jest tako.
Napredno, odgojno, popustljivo društvo, društvo koje dopušta da ga vode prosvijetljeni političari koji su protiv svake upotrebe nasilja, društvo koje zabrinuto gleda više ili manje udaljene pokolje rasute po zemljopisnoj karti svijeta, društvo koje se čini sačinjeno od tolikih građana koji samo paze da ne oštete zelenilo i da plaćaju što manje poreza, to isto društvo koje vjeruje da je daleko od barbarstva i od užasa – ima zatvor na vratima.
Sad, samo postojanje jednog takvog mjesta gdje se muškarci i žene drže u prikladno opremljenim željeznim kavezima, gdje ih čuvaju drugi muškarci i žene koji drže ključ u ruci, mjesto gdje ljudska bića provode godine i godine svojih života a da ništa, ama baš ništa, ne rade, najveći je znak sramote ne samo za ovo društvo, nego za cijelo povijesno razdoblje.

U 13.35, 10. rujna 1898. anarhist Luigi Lucheni izvršio je atentat kraj Ženevskog jezera na caricu Sisi, smrtno joj probovši prsa turpijicom.
Lucheni ne posjeduje fizičku ljepotu kao Caserio, ni intelektualnu naobrazbu kao Henry, a ni privlačnu oholost Ravachola. On je samo jedan siromašni zidar. Njegov čin stoga nije naišao na slavu koja je uvijek pratila djela drugih anarhista. K tome, ubio je ženu, a nadasve ikonu (lažnu, kao što su sve ikone) »zlatnog doba«, suprugu Franje Josipa, austrijskog cara.
Međutim, ovo nam djelo može biti poučan primjer. Luchenijev je stav, mada ponekad čak djetinjast u svojem ushićenom prihvaćanju sudbine, zaista jedinstven. Ne obeshrabljuje se, neprekidno u protunapadu, ne želi ni pobjeći da bi zajamčio revolucionarnu razumljivost svojeg djela, ne odaje imena i odnosi svoju tajnu u grob.
Jedan siromašni zidar ustaje sam protiv povijesnog monumenta. Borba je neravna, svaka usporedba poražavajuća, ali ipak na koncu moralna dosljednost anarhista izranja u čitavoj svojoj kreposti. On u igru stavlja svoj život, ni više ni manje.

Ti, koji imaš posao koji ti se sviđa; ti, koji imaš nezavisnu djelatnost i đon gospodara ne guši ti dah; i ti, koji se pokoravaš, blažen ili kukavički, svojem iskorištavanju; kako se usuđuješ tako strogo suditi one koji su prešli u napad na neprijatelja? Samo jednu stvar želimo ti reći: Šuti! Poštenja, dostojanstva i ponosa radi. Ne osjećaš njihovu patnju? Dakle: šuti! Nemaš njihovu smjelost? Dakle, još jedanput: Šuti! Šuti, jer ti ne znaš muke posla i iskorištavanja koje se mrzi.
Da barem ne vidi svoj trud uzaludno potrošen, da barem ne vidi svoje žrtvovanje besmislenim, čovjek bi se ohrabrio i njegova bi mu patnja izgledala manje gorka, manje bolna. Ali, kad opaža da je sav njegov trud loše potrošen, da nije ništa drugo od Sizifovog posla, uz bezbrojne propasti i žrtvovanja za svaki novi pad, onda mu hrabrost napušta srce, i u svakom svjesnom biću, u svakom osjetljivom i ljudskom biću, zapali se mržnja protiv ovoga barbarskog i zločinačkog stanja, pa odbojnost i buna protiv rada postaju neizbježne.
Brand

Kada pisana i izgovorena riječ nisu više dovoljne prelazimo na djela. U anarhističkom kontekstu na propagandu djelima.
Propaganda djelom je oblik izravnog napada kojim se istovremeno iznose određene ideje i zadaje udarac pojedinom zupčaniku sistema. Kao metoda anarhističke borbe afirmirala se u drugoj polovici 19. stoljeća, nadasve u Francuskoj i Italji.
Ova publikacija stoga donosi iskustva anarhista koji su svojim djelima izrazili ideje o oslobođenju potlačenih kroz strastveno uništenje pojedinih šarafa koji pokreću ovaj izrabljivački sistem.
Ravachol, Auguste Vaillant, Émile Henry, Sante Caserio, uz njih se pobuna slobodnog pojedinca protiv logike moći uzdiže do potpune svijesti i strategije.
Ako se društveno oslobođenje ne želi svesti na čisto teoretsko, sterilno »zauzimanje stava«, utvrdivši točke kroz koje se artikulira sistem izrabljivanja, treba napasti, uništiti strasno.