Alfredo M. Bonanno

Duval sazrijeva kroz djelovanje u bijedi i u poteškoćama života, i kroz teoretsko proučavanje, diskusije, narodne skupštine. Kasnije, dosljedno, razmišlja što činiti, nabavlja sredstva za djelovanje (prije svega novac), napada neprijatelja. Kada smo uvjereni u ono što činimo sve postaje jasno i ništa nas ne može zaustaviti. Jedinstvo teorije i prakse, jednom kada se ostvari, ne može se lako slomiti.
Drugdje: brbljarije, primjedbe, čekanja.

Rad je pojam koji sve češće susrećemo u novinama, na akademskim predavanjima i konferencijama, u papinim homilijama, u predizbornim političkim debatama, te čak u anarhističkim člancima i brošurama.
Velika pitanja koja se postavljaju su: kako riješiti rastuću nezaposlenost? Kako ponovno dodijeliti neki smisao radnoj stručnosti koju penalizira novi industrijski razvoj? Kako pronaći alternative tradicionalnom radu? I kako, na koncu (a to je nivo razmišljanja brojnih drugova), ukinuti rad ili svesti ga na najminimalniju razinu neophodnosti?

Na kraju sedamdesetih i na početku osamdesetih godina, proizvodni industrijski sustav najnaprednijih zemalja, koji inače usmjerava i uvjetuje svjetski kapitalizam, bio je u krizi. Odnos između postrojenja i produktivnosti nije nikada bio lošiji. Sindikalne i proleterske borbe uopće, posebno one najagresivnije i najnasilnije, koje su vodili razni klasni revolucionarni ustroji, utvrdile su cijenu radne snage koja nikako nije bila u skladu s unosima kapitala. Izgledalo je kao da je cijeli sustav išao prema svojem prirodnom kolapsu, nesposoban da se prilagodi iznutra i bez snaga da uvede drastična smanjenja zaposlenosti i cijene radne snage.

Zatvor je nosiva struktura društva u kojem živimo. Često tako ne izgleda, ali jest tako.
Napredno, odgojno, popustljivo društvo, društvo koje dopušta da ga vode prosvijetljeni političari koji su protiv svake upotrebe nasilja, društvo koje zabrinuto gleda više ili manje udaljene pokolje rasute po zemljopisnoj karti svijeta, društvo koje se čini sačinjeno od tolikih građana koji samo paze da ne oštete zelenilo i da plaćaju što manje poreza, to isto društvo koje vjeruje da je daleko od barbarstva i od užasa – ima zatvor na vratima.
Sad, samo postojanje jednog takvog mjesta gdje se muškarci i žene drže u prikladno opremljenim željeznim kavezima, gdje ih čuvaju drugi muškarci i žene koji drže ključ u ruci, mjesto gdje ljudska bića provode godine i godine svojih života a da ništa, ama baš ništa, ne rade, najveći je znak sramote ne samo za ovo društvo, nego za cijelo povijesno razdoblje.