#pubdate 2024-07-16T17:46:22.416Z
#title Zaključani
#subtitle Razmatranja o zatvoru
#author Alfredo M. Bonanno
#lang sr
#cover a-m-zakljucani-cover.png
#teaser Zatvor je nosiva struktura društva u kojem živimo. Često tako
ne izgleda, ali jest tako. <br> Napredno, odgojno, popustljivo
društvo, društvo koje dopušta da ga vode prosvijetljeni političari
koji su protiv svake upotrebe nasilja, društvo koje zabrinuto gleda
više ili manje udaljene pokolje rasute po zemljopisnoj karti svijeta,
društvo koje se čini sačinjeno od tolikih građana koji samo paze da ne
oštete zelenilo i da plaćaju što manje poreza, to isto društvo koje
vjeruje da je daleko od barbarstva i od užasa – ima zatvor na vratima.
<br> Sad, samo postojanje jednog takvog mjesta gdje se muškarci i žene
drže u prikladno opremljenim željeznim kavezima, gdje ih čuvaju drugi
muškarci i žene koji drže ključ u ruci, mjesto gdje ljudska bića
provode godine i godine svojih života a da ništa, ama baš ništa, ne
rade, najveći je znak sramote ne samo za ovo društvo, nego za cijelo
povijesno razdoblje.
#formats c265



** Riječ prevoditelja

Ova je knjižica prijevod jedne rasprave o zatvoru koja se održala
prije više od dvadeset godina, 1993., u talijanskom gradu Bologni.
Tekst je kasnije, 1996., objavljen u knjizi *Afinitet i neformalna
organizacija*, preveden je na više jezika i doživio je više izdanja.

Razlog nastanka ovog prijevoda nedostatak je rasprava na
srpsko-hrvatskom jeziku koje bi se temeljito suočile s pitanjem
zatvora. Razlog nije neki specifičan događaj, kao što je primjerice
osuda drugova na zatvorske kazne, koje su, na prostorima bivše
Jugoslavije, koliko ja znam, bile poprilično rijetke. Ipak, zatvor i
dalje postoji, spreman da prihvati anarhiste i sve one koji se ne
pokoravaju. Praviti se da represija ne postoji samo zato što nas
osobno ne pogađa ili zato što se jednostavno tiho sprema pogoditi nas
dok mirno spavamo, nekako je nepromišljeno.

Ovim se prijevodom želi ponuditi drugovima jedan alat koji je od velike
važnosti jer obrađuje razna pitanja vezana uz represiju, borbu i
anarhističko djelovanje; neka od njih su čisto filozofska, a neka vrlo
konkretna.

Tko god je pokušao proučiti pitanje zatvora, a da u njemu nije
završio, vjerojatno je pročitao tekst *Nadzor i kazna* Michela
Foucaulta, koji govori o povijesti suvremenog zatvora i objašnjava
njegovu „ortopedsku” funkciju i njegovu sličnost sa samostanom,
školom, tvornicom, kasarnom i sa svim onim ustanovama i strukturama
koje su svakodnevno prisutne u društvu u kojem živimo. Jednom riječju,
radi se o nadzoru nad ljudima koji se provodi discipliniranjem tijela:
to ne vrijedi samo za zatvor, nego i za školu, tvornicu itd. Foucaulta
se naravno spominje i u *Zaključanima*; djela tog filozofa zasigurno su
zanimljiva, ali bez nekog značajnog zaključka.

Među raznim problemima koje tekst *Zaključani* otvara nalazimo i odnos s
demokratskim modelom suvremene moći koji se već godinama temelji na
toleranciji, na mekoći i na političkoj korektnosti. Zatvori otvorenog
tipa o kojima se govori u tekstu već su stvarnost i sve izgleda
savršeno. Zatvor je sastavni dio države pa na državu i sliči. Sjetimo
se razmnožavanja građanskih udruga i nevladinih organizacija koje
uspijevaju regrutirati te time kontrolirati energije čak i najljuće
mladosti. Dovoljna je neka mrvica, neko financiranje, neki koncert,
neko mjesto za druženje i svi su, izgleda, sretni. To je strategija
demokratske vlasti: ona nudi pojedincu sudjelovanje, ne odričući se pritom
upotrebe sile, bez obzira na to zanima li tog pojedinca takvo „blagostanje”,
koje je uistinu samo jedna laž.

Zatvor nije „problem” koji treba riješiti. Ne radi se o tome da se
objasni kako je grozno onima koji su bili te nesreće da završe u tim
bijednim mjestima, ili koliko su sretni oni koji nastanjuju zatvore
otvorenog tipa, ili kako pronaći način da se sukobi među ljudima
rješavaju bez potrebe da se nekoga zaključa u ćeliju. Zatvor i državu
treba napasti i, ako je to moguće, uništiti. Ništa više, ništa manje.
Zatvor se zasigurno sastoji od zidova koji su naizgled neprobojni, ali
i od osoba i poduzeća koja u njemu rade ili s njim posluju: onih koji ga
projektiraju, koji ga izgrađuju, koji odlučuju tko treba u njemu završiti,
koji stražare, koji s njim sudjeluju, koji u njemu rade. Posao kao svaki
drugi? Možda, ali ti ljudi imaju jasne odgovornosti.

Još jedna napomena čitatelju: u tekstu se ne spominju samo klasici
anarhizma (Malatesta, Kropotkin, Stirner), koji su čitatelju vjerojatno poznati, već i talijanska situacija u okviru koje je ovaj tekst nastao.
Moguće je da će neki od tih pasusa biti teško razumljivi ili potpuno
nerazumljivi bez makar površnog poznavanja talijanske povijesti
sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovdje mislim na
iskustvo oružane borbe i na njezinu vojnu degeneraciju te na njezino
propadanje uz čestu pojavu onih koji su se javno odrekli borbe
optužujući svoje bivše drugove (takozvani *pentiti*, što na talijanskom
znači „pokajnici”) ili se jednostavno distancirajući od njih.
Izbacivanje tih pasusa predstavljalo bi nepotrebno nasilje nad
tekstom. Neka čitatelj bude strpljiv i nastoji shvatiti bit rasprave
koliko je god to moguće. A tko zna, možda bi se te nejasne točke u
budućnosti mogle pretvoriti u priliku za daljnja razmatranja i
promišljanja.

                                                 U Puli, 27.1.2016.


** Uvodna napomena

Zatvor je nosiva struktura društva u kojem živimo. Često tako ne
izgleda, ali jest tako.

Napredno, odgojno, popustljivo društvo, društvo koje dopušta da ga
vode prosvijetljeni političari koji su protiv svake upotrebe nasilja,
društvo koje zabrinuto gleda više ili manje udaljene pokolje rasute po
zemljopisnoj karti svijeta, društvo koje se čini sačinjeno od tolikih
građana koji samo paze da ne oštete zelenilo i da plaćaju što manje
poreza, to isto društvo koje vjeruje da je daleko od barbarstva i od
užasa – ima zatvor na vratima.


Sad, samo postojanje jednog takvog mjesta gdje se muškarci i žene drže
u prikladno opremljenim željeznim kavezima, gdje ih čuvaju drugi muškarci i žene koji drže ključ u ruci, mjesto gdje ljudska
bića provode godine i godine svojih života a da ništa, ama baš ništa,
ne rade, najveći je znak sramote ne samo za ovo društvo, nego za
cijelo povijesno razdoblje.


Pišem ovu *Uvodnu napomenu* iz zatvora u Rebibbiji (u Rimu) i smatram da
ne trebam ništa promijeniti u tekstu konferencije koju sam održao u
Bologni prije nekoliko godina. Ustvari, ništa se nije promijenilo,
uspoređujući današnju zaslijepljenost zatvorskih ustanova s prošlim
iskustvima koja sam djelomično opisao u ovom tekstu.

Ništa se nije ni moglo promijeniti. Zatvor je rana koju društvo
pokušava bez uspjeha sakriti. Kao što su liječnici sedamnaestog
stoljeća liječili kugu stavljajući mast na bubone, a istovremeno dozvoljavajući da
štakori trčkaraju po smeću, naši suvremeni stručnjaci na svakoj razini
zatvorskih hijerarhija pokušavaju sakriti ovu ili onu užasnu stranu
zatvora, ne shvaćajući da je uništenje zatvora jedini način da se
njemu suprotstavimo. Uništenje do temelja, da ne ostane ni kamen na
kamenu, a ne kao što je čovječanstvo ponekad znalo činiti s građevinama
koje su označile najokrutnije sramote, ostavljajući koju ruševinu kao
trajnu uspomenu.

Onaj koji ima naviku govoriti besmislice često se pita: je li
uopće moguće uništiti zatvor? Je li uopće moguće da zatvor nestane
bez traga u društvu kao što je naše, gdje jedna skupina vlastodržaca,
koja se zove država, odlučuje u ime svih i silom nameće svoje odluke?

I tako najbolji među tim govornicima, dakle ljudi dobrog srca i
bistrog uma, pokušavaju ublažiti patnje zatvorenika dopuštajući im
kino jedanput tjedno, televiziju u boji, donekle prihvatljiv obrok,
tjedni razgovor, nadu da će izaći prije kraja kazne i sve ostalo.
Naravno, zauzvrat, ovi dobri ljudi nešto traže. Na kraju krajeva, radi
se o maloj stvari. Traže da se zatvorenici dobro ponašaju, da poštuju
stražare, da mogu podnositi godine nerada i seksualne apstinencije, da
pristanu na psihološki tretman stručnjaka i da izjavljuju, na manje
ili više jasan način, da su preporođeni i sposobni vratiti se u ono
društvo koje ih je izbacilo zbog lošeg ponašanja.




Budući da već četvrtinu stoljeća posjećujem zatvor, mogu izvršiti malu
usporedbu. Nekad je zatvorenik živio doslovce u jednoj užasnoj i
bolesnoj rupi gdje su živjeli miševi i druge životinje, vidio bi
svjetlo dana tek nekoliko minuta, nije imao televiziju i nije smio ni
kavu skuhati u svojoj ćeliji. Danas je stanje bez sumnje bolje.
Zatvorenik si može spremiti prave obroke u ćeliji, čak i kolače, ima
više sati zraka dnevno nego što je nekad imao mjesečno, može imati
dodatne razgovore, nekoliko poziva članovima obitelji, raditi uz
prihvatljivu plaću (koja je polovina srednje radničke plaće vani),
uživati u televiziji u boji, u frižideru, u tušu i u svemu ostalom
što već ima u gotovo svakom zatvoru.


Ipak, može li reći da mu je bolje nego nekada? Naravno da može. Ali navečer, kad se približava najnježnije doba dana, kad bi
srce htjelo biti drugdje, u osjećajima i kod već izgubljenih voljenih
osoba, kad čuje škripanje sramotnog ključa u bravi, njegovo je stanje
još uvijek isto. Zar užas koji proizlazi iz takvog stanja, od ljudskog
bića koje se zaključano u jednoj ćeliji pita bez odgovora o smislu
života, ovaj užas ne pada na cijelo društvo? Je li moguće da ovi
realni govornici to ne primjećuju?


Naravno, zatvorenici prihvaćaju ova poboljšanja, nisu valjda glupi, i
dobro je da je tako, i prihvaćaju platiti nadoknadu, praviti se dobri
i poslušni, svađati se što manje sa stražarima i pričati bajke
odgojiteljima i psiholozima koji kao sjene kruže po hodnicima, jedva
čekajući da se vrate kućama i čekajući kraj mjeseca da bi dobili
plaću. Osim očigledne činjenice da je razina sukoba u zatvoru
popustila, nitko ovdje ne vjeruje u uključivanje zatvorenika u
takozvano civilno društvo, ni tlačitelji, ni potlačeni. To je samo
jedna komedija koju svatko savršeno igra bez scenarija.



Uzmimo, na primjer, svećenika. On vrlo dobro zna, ako nije glup, da
zatvorenici idu na misu samo da bi sreli druge zatvorenike iz drugih
krila koje inače ne mogu vidjeti. No on prihvaća stvarnost s
licemjerjem koje dolikuje njegovom zanatu i životari. Naravno, ponekad
pokoji zatvorenik pokaže iznenadnu vjeru, neko prosvjetljenje na putu
k Damasku, ali svećenik savršeno zna da se to događa samo da bi izašao
na poluslobodu, ili dobio privremenu obustavu kazne, ili jednu od
stotine nagrada koje su predviđene zakonom, ali ovise o odluci
stražarskog osoblja, odgojitelja, psihologa, pa i svećenika.



I dok je vani odnos prema murjaku bio jasan, unutra to postaje nejasno.
Gotovo svi današnji zatvorenici gube svoj identitet zatvorenika, prihvaćaju jednu popustljivu promjenu koja ih postupno uključuje u sustav koji ne obećava spas, nego puštanje na slobodu nešto prije kraja kazne.


Kao što će pažljiv čitatelj ove knjižice moći primijetiti, postoji
jedna struja mišljenja koja se hvali da hoće „ukidanje” zatvora.
Ukinuti zatvor znači ukloniti iz društva jedan njegov osnovni dio,
zatvor. Ostane li društvo ovakvim kakvo jest, takvo je ukidanje
nemoguće ili, u slučaju da se to ipak krene događati, isto ukidanje išlo bi u
prilog vlasti.

Pokušajmo to proučiti. Jedini način da se ozbiljno postupa protiv
zatvora jest da ga se uništi. To nije apsurdnije ili utopističkije od teze
koja traži njegovo ukidanje. Država kojoj je zatvor prijeko potreban
koristila bi ekstremne mjere i u slučaju ukidanja i u slučaju uništenja.
S druge strane, specifični revolucionarni uvjeti mogli bi omogućiti
uništenje zatvora, mogli bi prouzročiti takve nagle promjene u
društvenoj i političkoj stvarnosti da bi se ova utopija ostvarila zbog
naglog ili postepenog izostanka sila koje bi bile u stanju nametnuti
postojanje zatvora.


U slučaju ukidanja, ako počne postepeno, to znači da država namjerava
drugačije riješiti problem zatvora. Ustvari, nešto je već krenulo u
tom pravcu. Kao što prikazujem u sljedećem tekstu, u toku je veliko
otvaranje zatvora; vanjske političke snage koje su jednom bile
isključene, danas ulaze u zatvor na tisuću načina, ima svakojakih
kulturnih događanja (kino, kazalište, slikarstvo, pjesništvo, dakle
svi su ogranci kulture na djelu). Ovo otvaranje potiče sudjelovanje
zatvorenika. Isprva se čini da sudjelovanje ukida nejednakosti,
dopušta svakome neku razinu jednakosti, sprječava da ljudi ostaju
zarobljeni u ćeliji, tako da mogu govoriti i braniti svoja prava. I to
je istina, u ovom smjeru „novi” zatvor je zamijenio „stari”. Ali ima i
zatvorenika koji ne žele sudjelovati. Neki među njima imaju svoje
dostojanstvo „odmetnika” i ne žele to izgubiti, dakle ne žele
sudjelovati.



Ovdje ne predlažem staru podjelu između „političkih” i „običnih”
zatvorenika koja me nikada nije uvjerila. Osobno sam uvijek odbijao –
i još uvijek odbijam u zatvoru u kojem pišem ovu *Uvodnu napomenu*,
naziv „političkog zatvorenika”, već mislim na „odmetnike”, dakle na
one koji su svoj život potpuno posvetili tome da žive protiv ili preko
uvjeta koje zakon određuje. Jasno je da ako se zatvor s jedne strane
otvara prema zatvorenicima koji su spremni na razgovor s ustanovama, s
druge se strane zatvara prema onima koji, želeći ostati „odmetnici”,
ni u zatvoru ne žele sudjelovati.


Ako takvoj podjeli dodamo povećavanje nadzora nad društvom,
napredovanje informatizacije, centralizaciju sigurnosnih i policijskih
službi barem na europskoj razini, dolazi se do zaključka da će u
jednoj više ili manje bliskoj budućnosti protiv zakona ići samo oni
koji stvarno imaju apsolutnu odlučnost odmetnika.


Možemo dakle zaključiti da je plan suvremene moći ukidanje
tradicionalnog zatvora otvarajući ga za sudjelovanje, ali u isto
vrijeme stvaranje novog tipa zatvora, potpuno zatvorenog, zatvora u
bijelom ogrtaču gdje će stvarni odmetnici vidjeti kraj svojih dana.
Ovo je zatvor budućnosti i teoretičari ukidanja zatvora bit će
zadovoljni jer će ovi zatvori u bijelom ogrtaču moći u budućnosti
promijeniti svoje mrsko ime i postati klinike za duševne bolesnike.
Nije li osoba koja ustraje u pobuni i potvrđuje svoj identitet „odmetnika” protiv
svakog prijedloga sudjelovanja od strane vlasti luda? A zar
nisu luđaci više zdravstveni problem, nego kazneni problem?



Takvo društvo, snažnije što se društvenog i političkog nadzora tiče,
pozvalo bi sve da sudjeluju u ovom represivnom projektu, i imalo bi stoga manju potrebu za primjenom kazni. Mogao bi se preraditi i sam pojam kazne. Na
kraju krajeva, većinu zatvorskog stanovništva čine osobe koje su
izvršile kaznena djela koja bi se mogla svakog trenutka legalizirati:
uporaba i distribucija droge, male krađe, administrativni prekršaji
itd. Uklanjajući ove osobe iz zatvora i smanjujući mogućnost težih
kaznenih djela kao što su pljačke i otmice, koje će uz nadzor
teritorija kakav je u planu postati gotovo nemogućim, ostaje samo
nekoliko pravih kaznenih djela. Zločini strastvenih naravi moći će se,
i to je namjera, kontrolirati kućnim pritvorom. Dakle, u ovim
uvjetima, tko će ostati u zatvoru? Ona nekolicina tisuća ljudi koji ne
žele prihvatiti ovaj plan, koji mrze takvo društvo, koji se mrze pokoravati
i biti potlačeni, dakle, svjesni buntovnici, koji će još uvijek
napadati, možda usprkos svakoj logici, i prema kojima će se moći
primijeniti specifični uvjeti pritvora i „liječenja” koji su bliži
uvjetima ludnice nego uvjetima pravog zatvora. Eto kamo vodi,
slijedeći logične premise, teza ukidanja zatvora. Sama bi država
mogla u budućnosti podržavati ovu tezu.






Zatvor je najbrutalniji i najneposredniji izražaj moći i treba ga
uništiti kao što treba uništiti moć, ne može se postepeno ukidati. Tko
misli da ga može poboljšati da bi ga na kraju uništio, ostaje u njemu
zauvijek zarobljen.

Revolucionarni projekt anarhista sastoji se u tome da se bore s ljudima kako bi
ustali protiv svake zloupotrebe moći i represije, pa tako i protiv
zatvora. Ono što pokreće anarhiste je želja za boljim svijetom, za
boljim životom, za dostojanstvom i moralom koje su ekonomija i
politika uništile. U takvom društvu ne smije biti mjesta za zatvor.


Zato postoji strah od anarhista.

Zbog toga ih zaključavaju u zatvore.

<br>

Zatvor u Rebibbiji, 20.3.1997.

                                                    Alfredo M. Bonanno


** Zaključani. Razmatranja o zatvoru | Zaključani <br> Razmatranja o zatvoru


                                               *Voici le temps des Assassins* <br>
                                               Rimbaud

Razgovor o zatvoru je razgovor koji revolucionarni pokret i drugovi
anarhisti odavno obrađuju i koji se s vremena na vrijeme vraća jer za
mnoge među nama predstavlja problem koji nas se osobno tiče ili se
tiče drugova koji su nam bliski, koje volimo.


Saznati kakav je zatvor i zašto postoji i radi, ili kako bi mogao
nepostojati, odnosno bolje raditi ovisno o gledištu, bez sumnje je
zanimljivo. U prošlosti sam slušao mnoge razgovore, konferencije,
rasprave, pogotovo prije desetak godina, u doba kad je vladao
analitički način razmatranja stvarnosti kojim je upravljao nekakav
marksizam koji je bio gospodar političke scene, i u kulturi i u
praksi, a središnja točka tih rasprava bila je „profesionalnost” onoga
koji je o zatvoru govorio.

Obično bi slušali (ili se tako samo činilo) nekoga tko je znao što
reći o zatvoru. E, pa to nije moj slučaj: ustvari, ja ne znam puno o
zatvoru, nesvjestan sam svog znanja o zatvoru jer nisam ni upućen u
probleme zatvora, niti sam netko tko je na kraju krajeva puno patio u
zatvoru... ponešto, to da. Dakle, ako vas zanima ovakvo viđenje stvari, iz profesionalnog ugla, nemojte puno očekivati od ovog razgovora
o zatvoru. Ono što ću reći bit će pretežno sastavljeno od osobnih
dojmova i od nekih manjih proučavanja aktualnih tema o problemu
zatvora. Nema ni profesionalnosti ni specifične stručnosti. Odmah ću
reći da me nekako odbijaju ljudi koji predstavljaju neku specifičnu
temu i, rastavljajući stvarnost na sektore, kažu: „U tome sam
stručnjak, sad ću vam to dokazati”. Ja tu stručnost nemam.



Naravno, imao sam svoje probleme, u smislu da sam prije dvadeset
godina prvi put ušao u zatvor i ustvari, kad sam se prvi put našao
zaključan u ćeliji imao sam velike poteškoće. Prva stvar koju sam
pomislio, bila je da uništim radio aparat jer je radio-prijenos bio
vrlo glasan i, zatvoren tamo unutra, nakon nekoliko minuta činilo mi
se da ću poludjeti. Izuo sam cipelu i pokušao slomiti predmet iz kojeg
je ta gadna buka dolazila. Dolazila je iz jedne blindirane kutije na
stropu blizu žarulje koja je stalno bila uključena. Prošlo je tek
nekoliko minuta od početka mog pokušaja kad jedna glava izviri kroz
okno blindiranih vrata i kaže: „Oprostite, što radite?”, a ja sam
odgovorio: „pokušavam...”, „ma ne, ne treba, dovoljno je da mene
pozovete, ja sam čistač i mogu isključiti radio izvana i sve je u
redu”. U tom trenutku otkrio sam što je bio, i još uvijek jest,
zatvor. To je cijelo moje znanje o zatvoru. Zatvor je nešto što te
uništava i izgleda apsolutno nepodnošljivim, – „kako ću moći živjeti
ovdje, uz ovu stvar koja zamara um, zamara tijelo...” – ali
dovoljna je jedna jednostavna gesta i tome dođe kraj. To je cijela moja
profesionalnost o zatvoru. To je donekle i moje osobno iskustvo što se
zatvora tiče.



Zasigurno ima puno istraživanja o zatvoru, ali ja ih poznajem samo
vrlo malim dijelom. Uzmite u obzir to da neka istraživanja nisu
djelo samo stručnjaka kriminalističkih znanosti i sociologije, nego i
samih zatvorenika koji su radili za Ministarstvo. Jedno od tih
istraživanja izvršeno je u zatvoru u Bergamu. Ja sam ga pročitao i
pronašao u njemu nevjerojatne stvari, grozne grafike, zastrašujuće
statistike o zatvoreničkoj populaciji u tom zatvoru, u rasponu od, čini mi
se, tri godine. U svakom slučaju, ova istraživanja ne
vrijede mnogo, nije to ozbiljno štivo, u smislu da se ne mogu stvarno
predložiti onima koji eventualno moraju o tome donositi odluke. Na kraju
krajeva, mislim da se ne smije precijeniti sposobnost znanstvenih
sredstava i mogućnost njihove primjene, pogotovo u ovom polju.
Društvene znanosti nisu precizne znanosti, koliko je uopće moguće
govoriti o preciznosti u znanstvenom istraživanju. Ima puno alata, ali
su uglavnom neučinkoviti. Matematički alati koje imamo sve više gube
vrijednost, postaje jasno da se tim sredstvima ne može ništa dokazati.
Nemoguće je doći do nekog zaključka. Ne može se reći: budući da ima
toliko ljudi u kavezu, isto kao što se radi s miševima, vidimo što se
zbiva. Nije tako jednostavno, osobe nisu miševi, na svu sreću. I
znanost koja proučava ljude, sociologija, većim je dijelom samo
hrpa pizdarija, na svu sreću.



Ali koji su teoretski stavovi o zatvoru? Mislim da mogu odgovoriti na
ovo pitanje usprkos mojem neznanju: teoretskih stavova ima mnogo, ali
su svi bezvrijedni i uopće me ne zanimaju puno. To su stavovi koji se
nalaze u knjigama, raznorazne rasprave filozofa o zatvoru, naklapanja
takozvanih stručnjaka. Neki su teoretski stavovi bili nešto važniji i
značajniji, recimo prije dvadesetak godina, ali danas gube na
važnosti. Postoji jedno shvaćanje zatvora kao pojave koja se razvija kroz povijest povezujući ga tako s određenom evolucijom proizvodnog oblikovanja
specifičnog za kapitalizam. Može se stoga pratiti ova
improvizirana rekonstrukcija koja se razvija na ovaj način: zatvor u
antici, koji se odnosi na predkapitalističku proizvodnju, pa trgovački
zatvor, pa kapitalistički zatvor, imperijalistički zatvor, ... zatvor. Što se mene tiče, sve pizdarije! I ne zanimaju me rasprave o tome
može li se danas govoriti o postindustrijskom zatvoru, meni to izgleda
kao glupost. Ali ipak ima ljudi koji imaju volju i sposobnost da to
rade i uspijeva im prodavati takve priče kao nešto što je stvarno
važno. Mislim da ovi teoretski stavovi nemaju vrijednost, osim kao
sociološka vježba.




Prve pristalice zatvora apsolutno su zatvorenici, a da to očito ne
znaju i ne žele, kao radnik koji sebe prepoznaje u
tvornici, u sustavu tvornice ako je tvornički radnik, ili, u suštini,
u lancu koji ga drži vezanim. Kao što je rekao Malatesta, s obzirom da smo
naviknuti na lanac, ne shvaćamo da mi ne hodamo zahvaljujući lancu,
nego usprkos lancu i to nam se događa zato što je riječ o činjenici
koju nije tako lako shvatiti. Često, razgovarajući s nekim
zatvorenikom koji je bio u zatvoru dvadeset, trideset godina,
primjećuješ da ti on govori o svim nevoljama zatvora itd., ali vidiš da
ima neki odnos ljubavi i mržnje prema zatvorskoj ustanovi jer je, na
kraju krajeva, ona njegov život. To je dio problema. Tako shvaćaš da
ne možeš razvijati kritiku polazeći od razmišljanja koje se rađa
unutar zatvora, od iskustva iz samog zatvora, jer je to iskustvo zasigurno
negativno iskustvo odbacivanja i odbijanja zatvora, ali je ipak ambivalentno,
kao i sva iskustva u životu. Ja sam to osobno proživio ali ne bih znao
objasniti kako sam osjetio da raste u meni. Ljudi nisu roboti, ne vide
stvari crno-bijelo. Ipak, dogodi se da kad dođe trenutak izlaska iz
zatvora, imaš osjećaj kao da napuštaš nešto tebi drago. A zašto? Zato
što znaš da napuštaš dio svog života, jer unutra si proveo dio svog
života, koji je, iako u najgorim uvjetima, uvijek dio tvog života,
unatoč tome koliko si loše to proživio, među najstrašnijim patnjama
(što možda nije uvijek ni istina), uvijek je to bolje od ništavila
koje postaje tvoj život u trenutku kad ga više nema. Dakle, čak je i
patnja, bilo koja patnja, uvijek bolja od ništavila, uvijek je nešto
pozitivno, i možda to ne znamo objasniti, ali to ipak znamo, zatvorenici
znaju. Dakle, upravo su oni prve pristalice zatvora.





Poslije dolazi zdrav razum, taj jak, nepremostiv prag, koji nikako ne
može shvatiti kako bi se moglo živjeti bez zatvora. Ustvari, taj zdrav
razum napada i ismijava prijedloge ukidanja zatvora jer uistinu taj
prijedlog želi da vuk bude sit i ovce na broju, dok je ustvari
najjednostavnije reći: „Zatvor je neophodan ako stvari ostanu kakve
jesu. Kako mogu u isto vrijeme braniti pravo draguljara da čuva svoje
vlasništvo i svoje pravo da mu ja, koji nemam novca i ne znam što da
jedem, uzmem dragulje s revolverom u ruci?”. To su dvije proturječne
stvari. Ako postavim ovu proturječnost u plan društvenog ugovora, ili
prirodnog prava koje je ustanovio Bog, Vrag, Razum ili Kropotkinov
životinjski nagon, kako je mogu premostiti? Jedini je valjani
zaključak i najjednostavniji: ako prođe dobro, dobit ću novac, ako
prođe loše, dobit ću godine zatvora. Razgovarao sam s brojnim
pljačkašima i jedan od njih, među prvima koje sam upoznao, rekao mi je
ovako: „Slušaj, uzmi komad papira, ti koji znaš čitati i pisati, i
izračunaj koliko mogu zaraditi radeći tri godine u tvornici.” (Tada se
u tri godine u tvornici moglo zaraditi oko petnaest tisuća maraka). Pa
nastavi: „Pljačkom, ako mi uspije, uzmem više od petnaest
tisuća, uzmem dvadeset, možda trideset, ako mi ne uspije, dobit ću tri
godine zatvora i opet sam na istom. Osim toga, čak iako mi ne uspije,
neću raditi tri godine pod gazdom koji me muči, ili u Njemačkoj
spavajući u kontejnerima, nego sam u zatvoru i ovdje, bilo dobro ili loše,
poštuju me, pljačkaš sam, kad izađem na zrak, prepoznaju me kao
ozbiljnog čovjeka, ne kao nesretnika koji živi od svoga posla”.
Iskreno, ja sa svim svojim znanjem nisam znao što odgovoriti, njegovo
razmišljanje nije mi se činilo pogrešno, čak ni ako ga svedemo na razinu čiste
ekonomske računice. A što sam mu mogao reći? „Ali znaš, ne smije se
dirati vlasništvo”. Pljunuo bi mi u oko! Što sam mu mogao reći? „Vaga
je neuravnotežena, ti je trebaš uravnotežiti”, ali njemu su vagu
poremetili jednom zauvijek. Kao što je rekao Fichte, koji je bio dobar
u filozofiji, barem je on tako mislio: „Tko je lišen onoga što mu
pripada prema društvenom ugovoru, ima pravo uzeti to sam”, i to je
rekao netko tko zasigurno nije bio ni revolucionar, ni progresivan.





Zdrav razum nas sprječava da zamislimo društvo bez zatvora i mislim da
je to u redu jer ne trebamo uvijek prezirati zdrav razum: društvo u
ovim uvjetima raspodjele proizvodnih odnosa, u ovim uvjetima kulturnih
i političkih odnosa, ne može biti bez zatvora. Uopće misliti na
ukidanje zatvora u ovom društvenom kontekstu samo je lijepa utopija
koja jedino može puniti stranice knjiga onih koji, radeći na
fakultetu, pišu plaćeni od države.



Sve ostalo, što se me mene tiče, samo je gubitak vremena, barem koliko
sam ja shvatio. Moguće je da sam ipak loše shvatio ove teze o ukidanju
zatvora, ali mi se čini da sam primijetio da su neki od onih koji su
danas za ukidanje zatvora, ljudi koje osobno znam, isti oni koji su
se nekad definirali, ne kažem kao staljinisti, ali ipak kao
sljedbenici priča o povijesnom materijalizmu o zatvoru, dakle
pristalice analize zatvora kao stvarnosti usko povezane uz razvoj
proizvodnog oblikovanja itd. Ti su isti danas za ukidanje zatvora jer
je ova teza anarhističke ili barem slobodarske naravi,
ali zasigurno nije autoritarne, ni staljinističke. Bez obzira na
izvanredne sposobnosti političke evolucije kojima me ti ljudi još
uvijek ne prestaju čuditi, potvrđujem da je u svakom slučaju ova teza
o ukidanju zatvora glupost, iako kažemo da je anarhistička. A zašto ne
bi to mogla biti? Bit će zato jer anarhisti ne govore gluposti? Nije to toliko čudno. Poznajem mnogo anarhista koji
govore gluposti. Mislim da biti anarhist ne mora nužno značiti i biti pametan. Poznajem mnogo glupih anarhista. A poznajem mnogo pametnih policajaca. Što ima
lošeg u tome? Nikad mi to nije bilo čudno.




Da. Koncept se ne čini složen jer, koliko sam shvatio, a možda sam ipak
krivo shvatio i u tom slučaju ovdje smo da to razjasnimo, ukidanje
jednog dijela iz jednog konteksta jest neka vrsta odstranjenja. Drugim
riječima, uzimam jedan dio i uklanjam ga. Iz društva, čiji je zatvor
danas nezamjenljiv dio, trebao bih dakle, u ovom trenutku, uzeti
zatvor i ukloniti ga kao što se radi s pokvarenim dijelom jedne
cjeline koji se odreže i baca u smeće. To je koncept ukidanja. Ukinuti
zatvor i nadomjestiti ga nekom drugom društvenom organizacijom koja,
da ne bi bila samo zatvor pod drugim imenom, ne bi smjela predviđati
ni kaznu, ni služenja kazne, ni zakon, ni princip prisiljavanja itd.
Ono što se možda ne želi shvatiti jest sljedeće: ukidanje zatvora
podrazumijeva preobrat normalne situacije koja se pravno uspostavlja
između žrtve i onog koji je kazneno djelo počinio, takozvanog krivca.
Danas se žrtvu i krivca udaljava jedno od drugog, a kasnije i u potpunosti odvaja upravo činom zatvaranja krivca. Žrtva i krivac se više
neće susresti, a zauvijek će se izbjegavati. Ja zasigurno ne idem u
Bergamo posjetiti draguljara kojeg sam opljačkao. Da me vidi, odmah bi
nazvao policiju. U to nema sumnje.




Što se pak zbiva u kontekstu ukidanja zatvora?
Subjekti „nezakonitog” čina se ne udaljavaju, već se stavljaju u kontakt putem
pregovaranja. Na primjer, stvaraju se uvjeti da bi utvrdili
počinjenu štetu i onaj koji je odgovoran za „nezakonit” čin, umjesto
da ide u zatvor, zalaže se za nadoknadu oštećenoj osobi, novcem ako je
to moguće, ili radom. Primjerice, ima ljudi, ako se ne varam, koji su
bili zadovoljni s time da im se okreči kuća, ili ne znam, slične stvari. Mislim
da ove besmislice polaze od filozofskog principa drugačijeg od onog
koji predviđa zakon.


Udaljavanje „krivca” i „žrtve” ustanovljuje ne samo sustav vlasti,
nego i pojedinačne konkretne situacije. Osim slučajeva u kojima
prijelaz na takozvano nezakonito stanje uzrokuju strasti ili osjećaji
koji se teško obuzdavaju, u većini slučajeva, krivac ne
pokušava samo pobjeći da bi spasio plijen ili život, nego pokušava
imati i što manje kontakata sa žrtvom. Zatim postoji još jedan aspekt
udaljavanja, a to je onaj koji se zasniva na djelovanju suca,
odvjetnika, suda, zatvora. Dakle, udaljavanje ne samo od žrtve, nego i
od društva, a to završava posebnom pažnjom koja se primjenjuje u
slučajevima kad se krivac vraća u društvo. Da bi se izbjegao
prenagli kontakt, često se primjenjuju točno određene policijske
prakse: kad izlaziš iz zatvora, odmah stiže policija po tebe i vodi te
u postaju da bi te opet legitimirala. Ti si sad slobodan čovjek jer si
odradio kaznu, ali oni nisu zadovoljni pa slijedi izbacivanje iz
određenog grada, dakle sve što je potrebno da bi te udaljili.




Ukidanje zatvora ne uzima u obzir sve ovo. Pojam ukidanja je složeniji od
onog što sam ovdje sada objasnio. Ipak ostaje u njemu ova
zanimljiva logična nepravilnost: ukidanje je zamislivo u teoriji, ali
praktički je neizvedivo u društvenom kontekstu čiji je zatvor,
naravno, temeljni dio.

Naprotiv, uništenje zatvora se očigledno povezuje s revolucionarnim
pojmom uništenja države i stoga se uključuje u drugačiji pristup
sudjelovanja u borbama. Da bi se potpuno razumjelo ono o čemu smo
maloprije raspravljali, treba ukloniti svaku opsjednutost efikasnošću
koja često izobličuje stvari. Od borbi u kojima sudjelujemo i od
njihovih ishoda ne možemo uvijek očekivati nešto zauzvrat, ne trebamo u svakom slučaju postići konkretne
rezultate. Naprotiv, često nismo u stanju procijeniti posljedice borbi
u kojima sudjelujemo. Postoji i neko sporedno prenošenje, vrlo
širokog dometa, čiji krajnji doseg ne možemo vidjeti. Nemamo spoznaju
o onome što bi se moglo dogoditi: o osobama koje se kreću, o drugovima
koji će učiniti neke druge stvari, o odnosima koji se mijenjaju, o
promjenama u svijesti, i o svemu što dolazi kasnije kad nam se čini da
je sve već gotovo.





Večeras smo ovdje, sudjelujemo u ovoj raspravi, i za mene je i ovo
jedna borba. Ne da mi se raspravljati samo da bih slušao svoj glas,
uvjeren sam da u svijest svakoga od vas ulaze pojmovi, kao što u moju
svijest sad ulazi radost što sam ovdje s vama, što osjećam vašu fizičku
prisutnost blizu sebe. Raspravljamo o nečemu do čega mi je stalo i
uvijek ću nositi sa sobom bogatstvo koje mi poklanjate kao što,
mislim, ja vama mogu dati nešto što ćete ponijeti sa sobom i što
jednog dana može uroditi nezamislivim plodovima, u nekoj drugoj
situaciji, u nekom drugom kontekstu, a ovi rezultati nisu
kvantitativni, nisu usmjereni na efikasnost, ali imaju svoj smisao u
praksi, ne u apstrakciji utopije ili teorije. Imaju smisla u stvarima
koje činimo, u promjenama koje uspijemo ostvariti. U ovom kontekstu
želim govoriti o uništenju zatvora jer gledajući na ovaj način i ostvarujući male borbe, koje mogu biti rasprave kao ova
večeras, ili neke druge stvari koje nije prikladno spomenuti i koje bi
se mogle ostvariti sutra ili idućih godina, mijenjamo stvarnost.
Zatvor dakle postaje jedan čimbenik te promjene, a promjena u ovom
kontekstu znači uništenje, jedno djelomično uništenje koje kao
cilj ima ono konačno uništenje koje je uništenje države. Shvaćam da ovaj
pojam izgleda nekako forsiran ili previše filozofski, ali u trenutku
kad o tome razmislimo, postaje jasan jer postaje model ponašanja za
sve radnje koje vršimo svakog dana, za postupanje prema ljudima koji
su nam bliski, prema svojoj obitelji, prema ljudima koji nas trpe
svakog dana, prema ljudima s kojim se tek rijetko viđamo.





I to je dio revolucionarnog projekta. Ne postoje dva različita
svijeta, kao da je odnos sa svojom partnericom jedno, odnos sa svojom
djecom drugo, odnos s uskom nekolicinom revolucionarnih drugova koje
sam susreo u svojem životu da bih prevrnuo svijet nešto treće, sve
odvojeno. Nije istina, nije to tako. Ako sam ja govno u svojim
seksualnim odnosima, ne mogu biti revolucionar jer se ovi odnosi
odmah odražavaju u širem kontekstu. Mogu prevariti jednu, dvije, tri
osobe, ali na kraju dođe četvrta, sve dolazi na naplatu i ne mogu je
prevariti. Potrebno je ovo jedinstvo namjera, ova srodnost koja me
veže sa svim mojim djelima koja ne mogu razdvojiti, u bilo kojem
kontekstu, u bilo čemu što radim. Ako sam ja govno, prije ili kasnije to
će postati očigledno.



Ali vratimo se na našu temu od koje smo se, čini mi se, prilično
udaljili.

Sad je na redu cijela teorija o zatvoru, zašto postoji kazna, zašto
postoji cijeli pravosudni sustav koji podržava i omogućava kaznu, ali
mislim da svi vi koji me slušate o tome znate više od mene.


Mislim da je shodno polaziti od jednog vrlo jednostavnog razmišljanja:
pojam kazne osniva se na jednom temeljnom principu – to je uskraćivanje nečega jednoj određenoj osobi zato što se nije
ponašala kao što važeća pravila predviđaju. Sad, ako obratimo dovoljno
pažnje na to, ovaj se pojam primjenjuje na mnoge stvari, čak i na
osobne odnose, ali osoba dobiva određenu kaznu samo u slučaju da se
nalazi ispred pravosudnog sustava, jednog državnog sustava koji je u
stanju da tu kaznu nameće prema postojećim pravilima ili barem u
okviru tih pravila.


Što država želi postići kaznom? Ne samo današnja država koju do neke
granice poznajemo, nego država uopće kakva se razvijala barem tijekom
zadnjih tristo godina. Što želi postići vlast koja se jednom nije
zvala državom? Kao prvo, hoće podvrgnuti takozvanog krivca pod fizičke
mjere nadzora koje su strože od onih koje se primjenjuju u takozvanom
slobodnom društvu.


Još jednom trebam naglasiti da nemam stručne sposobnosti u ovom polju,
ali, koliko sam o tome pročitao, što ponavljam, nije mnogo, a možda
čak ni aktualno, današnji postupci nadzora oslanjaju se dobrim
dijelom na veliku mogućnost informatike, na skupljanje podataka itd.
Na kraju krajeva, opće registriranje koje je u toku (vidio sam da
registriraju čak preko računa za plaćanje struje), zaobilazna je
strategija koja će prije ili kasnije uloviti sve ribe, a malo tko će se
moći izvući. Ali takvo je registriranje ipak nije sveobuhvatno. Ima
zemalja koje su u tom polju vrlo napredne i imaju vrlo efikasno
registriranje, ali čak i u tim zemljama još uvijek ima mjesta za
djelovanje izvan zakona, ako ne baš u punom smislu „odmetničko”.



Plan je vlasti nesumnjivo sveobuhvatan plan, namjerava uključiti sve
ljude u takvo registriranje. Čim nadzor postaje efikasniji kao
preventivna mjera, država sve više postaje gospodarom teritorija. Nije
slučajno da se, na primjer, danas raspravlja o problemu mafije, stvari
između stvarnosti i mita, u kojoj nije jasno gdje završava stvarnost i
gdje počinje mit i obrnuto. Ne znam je li prikladno da sad otvorimo
ovu temu koja, iako zanimljiva, nema dovoljno suštine, mislim, u
svakom slučaju nema sumnje da je riječ o temi koja se u ovom trenutku
koristi i za tajnovite svrhe nadogradnje ravnoteža među suprotnim
političkim snagama... U svakom slučaju, bez obzira na ove činjenice,
uspostavljanje jakog preventivnog nadzora znatno bi smanjilo potrebu
za postojanjem zatvora, ili barem zatvora kakvog znamo. Kazna dakle
služi i kao nadzor, a što se više ovaj nadzor širi i postaje
preventivniji, umjesto da bude samo naknadan, to se zatvor više
mijenja.


Ne zaboravimo da je današnji zatvor vrlo drugačiji od onog kakav je bio prije
dvadeset godina. Više se promijenio u zadnjih dvadeset godina, nego u
prethodnih sto godina. Slijedi proces razvoja zatvorskog svijeta.
Posebni zatvori, kao takozvani „uzorni” zatvori, danas se ne razlikuju
mnogo od specijalnih zatvora. Ovdje ne želim filozofirati, specijalni
zatvori ipak su imali poseban sustav nadzora, ali to nije bila najveća
razlika. Bio sam u jednom specijalnom zatvoru kao Fossombrone, u doba
kad su postojali takvi zatvori, bio sam zatvoren po članku 90
nekoliko mjeseci i znam što to znači: pretres svakog jutra, goli, i
tako dalje, deseci stražara ispred vrata svakog jutra, i sve ostalo.
Ove stvari su svakako strašne, ali ne radi se o tome. Danas ne postoji
nijedan zatvor koji bi se mogao smatrati brutalno specijalnim. Na kraju
krajeva, danas čak i u takozvanim specijalnim zatvorima možda ima manje
društvenih sati, možda je šetnja ograničena na dvojicu ili trojicu,
tako nešto, a u budućnosti bi sve to moglo biti puno gore. Zašto?



Kad bi se uspostavio takav nadzor nad teritorijem, znatno bi se
smanjilo takozvano spontano zatvoreničko stanovništvo koje samo po
sebi nastaje, legalizirala bi se brojna kaznena djela, pritvor bi
funkcionirao drugačije (možda uz pomoć elektroničkih sprava kao što su
„trasponderi” koji se danas primjerice koriste u Americi, u nekim
državama prilično često, elektroničke narukvice koje osiguravaju da
osobe koje ih nose ne izađu izvan određenog opsega i sve što ide s time). U tom slučaju
stvorila bi se jedna stvarna i apsolutna razlika između pravih zatvora
i preostalog zatvoreničkog svijeta jer bi u pravim zatvorima
izolacija, psihološko mučenje i bijeli ogrtači zamijenili krvave mrlje
na zidu i u njima bi se primjenjivala znanost za uništenje pravih
„odmetnika” koji ne žele pregovarati s državom. U tom smislu može se
pretpostaviti razvoj zatvora. Mislim da istraživanja koja se stalno
vode i o kojima stalno čujem, iako ne bih baš želio čitati takve
stvari, idu u tom pravcu, dakle prema izgradnji takvog nadzora koji bi
ustvari činio zatvor, barem kakav znamo, suvišnim. Mjesta fizičkog
uništavanja koja bi još funkcionirala, neće ni trebati nastaviti zvati
„zatvorima”, mogla bi se nazvati bilo kako. Primjerice, dovoljno je
potvrditi da ako se netko ponaša na neki način, onda je lud i bit će
strpan u ludnicu. A ako zakon zabranjuje da se takva mjesta zovu
ludnicama, nazvat će se „jebemtiboga”, ali svejedno će biti mjesta
gdje se kolju ljudi.






Zakon, dakle, kao što sam prije rekao, želi nadzirati, ali u isto
vrijeme i dovesti krivca, onoga koji se loše ponašao kršeći pravila, u
neki pojam normalnosti. Zakon želi primijeniti jednu ortopedsku
tehniku naspram onih koji su postupili drugačije, koji su se ponašali
na drugi način, drugim riječima želi ih popraviti tako da postaju
bezopasni, želi da se takvo različito ponašanje ne ponovi, da se
zajednici opet ne nanese šteta, ili zamišljena šteta, koja se
nanijela.

; :c265: \enlargethispage{-5mm}

Ali u isto vrijeme, i ovdje na vidjelo izlazi najveća proturječnost
koja se dandanas još nije premostila, sudsko-državni
sustav, sa svim svojim nijansama, iako prihvaća ortopedsku ideologiju
– a vidjet ćemo u kojoj mjeri je prihvaća – shvaća da ono isto
sredstvo koje primjenjuje i kojim omogućava kažnjavanje, povećava
opasnost od različitog, odnosno čini ono što je različito opasnijim. Imamo dakle ovu
proturječnost: s jedne strane kaznom se želi devijantne vratiti u
dimenziju normalnosti, ali u isto vrijeme uvjeti kazne (ponajprije
zatvor) povećavaju njihovu opasnost. Rekao bih, spremaju pojedinca da
bude kvalificiraniji za proces povećanja društvene
opasnosti koja se prije mogla pojaviti i slučajno.




Razlika koju sam spomenuo temelji se na postojanju jedne manjine
buntovnika koja se ne da jasno identificirati ali dovoljno je vidljiva
i koja u zatvorima predstavlja pravu zajednicu odmetnika. Ovi
nesavladivi pojedinci nemaju političke osobine koje im je neki diskurs
iz sedamdesetih godina pokušavao nametnuti.



Mislim da danas razlika između političkih i običnih zatvorenika koja
se duže vrijeme koristila i prouzročila toliko štete, razlika koju su
predlagali i branili ponekad čak drugovi anarhisti, a ovdje još
govorim o sedamdesetima i prvoj polovici osamdesetih godina, razlika
koju je na kraju i moć iskoristila da bi upravljala svojim unutarnjim
odnosima i ravnotežama itd., nema razloga postojati. U
zatvoru, na primjer, kad se pozove stražar, politički ga zatvorenici
zovu „agentom”, dok ga obični zatvorenici zovu „stražarom”. Naravno,
zahvaljujući ovoj razlici, kad u zatvoru čujemo krik „agente!”, znamo
da se tamo nalazi neki drug. S druge strane ova činjenica, tako
sporedna i potpuno bezopasna, već stvara neku lažnu razliku koju
često, kad prelazi na druge oblike, vlasti prihvaćaju i pretvaraju u
sredstvo za rekuperiranje. [1]

Mislim da takva razlika između političkih i običnih zatvorenika, nikad
nije imala neku stvarnu valjanost, osim radi iskorištavanja dijela
zatvoreničkog stanovništva za kvantitativne svrhe: rast militantne
partije, vojne i militantne partije, mogućnost da se unutar zatvora
upravlja nekim odnosima snaga, namjera da se koristi zatvorenički
lumpenproletarijat kao masa za manevriranje. U krajnjoj mjeri, u nekim
slučajevima, pojedini elementi su se koristili za izvršavanje djela niske
pravde, drugim riječima ubojstava, ubijanja ljudi, ne znam jesam li se
dobro izjasnio. To se radilo. To su povijesne odgovornosti koje
su preuzeli neki likovi koji su rukovodili starim borbenim partijama iz
markističko-lenjinističkih krugova i koji su danas na slobodi. I neki naši
drugovi su ubijeni na ovaj način, ne zato što je takva razlika
postavljena, već zato što je iskorištavana; jer je takva razlika
dala na raspolaganje nekim samoprozvanim
političkim zatvorenicima, mogućnost da koriste alat takozvanih običnih
zatvorenika kao masu za manevriranje da bi pregovarali sa zatvorom, da
bi pregovarali s Ministarstvom, da bi ostvarili neke rezultate, no često nizašto. To se podudaralo s jedne strane s vojnom
praksom upravljanja moći ili „protumoći” (svatko po svojem ukusu), a s
druge strane sa središnjim položajem radničke klase vani (kao što je
unutra središnji položaj imao takozvani zarobljeni proletarijat koji
je vodila partija koja je trebala usmjeravati radničku klasu ka budućem
oslobođenju). Mislim da su danas sve te teze samo arheološki nalazi.
Više se ne podudaraju sa stvarnošću, barem se nadam da se ne
podudaraju, koliko sam ja shvatio, ali moguće je da se varam.





Bilo bi dobro da sad otvorimo zagradu da bi objasnili problem našeg
protivljenja borbi za amnestiju, problem koji je prije nekoliko godina
prouzročio dosta prigovora i među anarhistima.

Danas se situacija unutar zatvora promijenila što se tiče odnosa
između zatvorenika koji ustraju na stavovima koji se nepravilno zovu
„nesavladivim” i onih koji su počeli pregovarati. U doba kad je izašla
moja knjiga *A mi ćemo uvijek biti spremni da još jednom osvojimo nebo*
[Catania, 1984.], knjiga koja je, kao što mnogi pamte, bila  usmjerena upravo na
kritiziranje mogućnosti jedne borbe „da se dobije amnestija”, mislim
između 1985. i 1986., vladajuća je teza bila ona iz takozvanog
Scalzoneovog manifesta koji je predlagao borbu za amnestiju. Kritika
se dalje razvijala unutar anarhističkog pokreta uz uobičajena
neshvaćanja. To je bila, recimo to tako, sporedna posljedica, ali nije bila poanta
knjige. Uglavnom, najvažnija stvar koja je važna i danas, jest da
si nitko ne smije uzeti pravo da kaže: „Drugovi, rat je završen”.
Prvenstveno, zato što ga nitko nije objavio, a ako nitko nije objavio
ovaj rat, ne vidi se razlog zašto bi kasnije netko trebao proglasiti
njegov kraj. Nije to bila neka država koja je išla u rat ili neka vojna
skupina koja je imala ideju da ide u rat. Kad ovako razmišljamo,
ostajemo unutar vojničke logike, logike skupina koje se
suprotstavljaju ili odluče da se ne suprotstavljaju. Što se nas tiče,
nitko ne smije reći: „Rat je završen”. I najmanje se to može reći kad
se to izjavljuje samo da bi se opravdalo vlastito odustajanje.





Ako nemam snage da nastavim, kako se nikoga ne može prisiliti da
nastavi, kažem: „Prijatelji moji, čovjek je napravljen od mesa, nije
moguće nastaviti zauvijek. U ovom kontekstu ne mogu nastaviti, što da
radim? Moram li potpisati neki papir? Ne činim ništa gadno, drugovi neće
zbog mene završiti u zatvoru, jednostavno potpisujem na svojoj koži
izjavu odustajanja”. Uvijek sam smatrao ovu mogućnost ispravnom jer se
ne smije obvezati nekoga da nastavi ako više ne može. Ali odustajanje
više nije ispravno u trenutku kad ga, da bih dao neku objektivnu
osnovu svojoj odluci, dakle da odustajanje bude valjano za sve i nad
svima, opravdavam ovim riječima: „S obzirom da je rat završen, više ne
mogu nastaviti”. Ne, s time se ne slažem jer što to podrazumijeva?
Da svi ostali, unutar i van zatvora, za koje nije istina da je rat završen, ili za koje je pojam završetka rata tek predmetom rasprave, budu navedeni da vjeruju da rat jest zavrsen. Kako svi govore da je
rat završen, onda i oni, bez obzira jesu li odustali ili ne, zaključe isto.
Čemu to vodi? Čini mi se nedoličnim poticati ljude da ne nastave
borbu samo da bih ja opravdao svoju osobnu i subjektivnu odluku da
odustanem od nje.




Mislim da su se današnji uvjeti potpuno promijenili, ne u smislu da
ova nedoličnost više ne postoji, nego da više nije u modi, a pojavili
su se i drugi pristupi. Više se ne kaže: „Rat je završen”, budući da
nije ni bilo razloga da se to kaže, nego bi se trebalo reći: „Rat
nikada nije ni počeo, rat koji smo vodili, po nekom pogledu nije bio
pravi društveni rat”. Bilo bi potrebno voditi brojne rasprave. Ali
većina se više voli baviti astrologijom ili ponekad dobrotvornim
djelatnostima sa zatvorenicima. Ipak, kad bi samo htjeli, neki od njih
mogli bi reći: „Možda u nekim stvarima nismo bili u pravu, možda su se
u nekim raspravama koje su se vodile počevši od sedamdesetih godina
trebale prihvatiti druge teze”. A to bi bilo jedno lijepo kritičko
razmatranje. Ovdje mislim na jednu od rasprava održanih u Portu
Marghera, industrijskom naselju blizu Venecije, gdje se raspravljalo o
Calabresijevoj smrti [2], što je bila izuzetno važna rasprava, ali
nitko ne govori o njoj jer ustvari nitko o tome ništa ne zna. Tamo su
se, prvi put u Italiji, pojavila dva stava o načinu upravljanja
akcijama, ali možda se radi o problemima koji nikoga ne zanimaju...
Osim astrologije i dobrotvornih djelatnosti, pojavljuje se još jedna
hipoteza: „Treba početi rat iznova, ali drugim oružjem, ne više
kritikom oružja, nego oružjem kritike”. Pustim pričama se još jedanput
prave da su spremni osvojiti svijet. Koliko ja znam, te priče
postaju upravljanje svakodnevnicom. Posvuda se stvaraju centri za
obradu priča, centri upravljanja i obrade informacija, radija
(nadasve radija, koja su izuzetno važna, gdje se između malo muzike i
tobožnjih kulturnih rasprava bez osnova šire pojmovi osvajanja
teritorija), okupacije koje graniče s pregovaranjem i okupacije na
granici preživljavanja u bijednom i u sebi zatvorenom getu. Na ovaj se
način ponovo sanja o širenju teritorija. Kad se opet nađemo unutar
starih, samo prelakiranih pojmova, ponovo se pokrene isto staro
upravljanje, autoritarno upravljanje, centralizirano, uz više ili
manje militantnu partiju (ne smijemo je čak ni nazvati tako), a novo
tkivo izlazi na vidjelo. Za sada su to samo priče, ali vidjet
ćemo. Mislim da je tako nešto već u toku, ne treba ulaziti u detalje, svi
dobro znamo o čemu govorim. Ove su priče nekako zanimljive:
recikliranje starih odbačenih karijatida... naravno i ja sam stara
karijatida, ali ipak još uvijek mislim da imam ideje koje mi se čine
zanimljive, to je moje mišljenje, ali možda i griješim.






Ostaje jedna jezgra drugova koji su u zatvoru i još uvijek ne žele
pregovarati, ovim drugovima ide naša solidarnost, ali to nije
dovoljno. Nije dovoljno onima koji imaju stoljeća zatvora na leđima.
Trebali bi detaljni prijedlozi, upute za konkretno uništenje zatvora.
Čini mi se da danas ne postoji neki projekt koji bi bio temeljen na uništenju
zatvora. Trebalo bi početi iznova. Ustrajući na nekoj vrsti suživota s
vlašću, sve se više odustaje od borbe. Ne radi se tu jednostavno o nekom
načinu intervencije u teritorij s kojim se ne slažem, a koji u
međuvremenu promatram dok radim druge stvari, ako mogu. Nažalost se
radi o mehanizmu koji je ponovo pokrenut i koji bi mogao uroditi
plodovima, plodovima koji su nama neprihvatljivi, ali su legitimni.
Zato je situacija danas drugačija, ne bih ponovo napisao istu knjigu o
amnestiji bez promjena. S druge strane, ne postoji konkretna mogućnost
za neki znak solidarnosti, na primjer sto tisuća razglednica
poslanih predsjedniku Republike. Ove su stvari inače bezvezne, nikada
nisu puno značile. Da, pisma, telegrami, nešto znače drugovima, koji
se onda možda ne osjećaju napuštenima jer je zatvorenicima drago dobiti
solidarna pisma itd. U nekoj mjeri, ovo ostavlja dojam na
zatvorski sustav i na stražara koji navečer kad prolazi provjeravati
ne drži svjetlo uključeno tri sekunde nego samo jednu sekundu jer se
plaši misleći: „Ovaj je danas dobio dvadeset telegrama, što ako me
jedan od njih čeka vani i razbije mi zube?”. To su važne stvari, apsolutno, ne kažem da to nije istina. To znači raditi nešto, izvršiti
neki pritisak, makar sitan, no možda važan, ali istina je da nažalost ovi
drugovi još imaju mnogo godina ispred sebe ako realno gledamo stvari.









Ipak, rasprava o amnestiji nije bila čisto teoretska rasprava. Ubrzo
je postala sredstvom za izvršenje nekih praktičkih akcija, pokušaj da
se predloži jedan način djelovanja prema problemu zatvora, imala je, i
još uvijek ima, svoju važnost u shvaćanju problema zatvora iz
revolucionarnog gledišta. Analize koje su podržavale prihvaćanje
amnestije mogle su i moći će postati funkcionalne da bi se opravdali
stavovi određenih političkih odluka prema zatvoru. Mislim da je greška
bila očigledna kad se prihvatila borba za amnestiju, borba koju je
zbog nemara ili neznanja predložio i nemali broj drugova anarhista
koji su je odlučili poduprijeti ne znajući što da rade i ne shvaćajući
implicitne opasnosti ove odluke. To je bila velika politička i
revolucionarna greška koju, iskreno, nikad nisam napravio.



Na primjer, stav prema Gozzinijevom zakonu [3] ovisio je o analizama koje
su opravdale podršku borbi za amnestiju. To je bio dosljedan stav za
zagovaratelje revolucionarne vlasti jer očigledno je da kad se kaže da
je zatvor neki izraz koji se deterministički mijenja u skladu s
promjenama društvenog oblikovanja, prijedlozi koje mi protivnik nudi
da bi uskladio moje ponašanje s povijesnim razvojem stvarnosti, kao na
primjeru Gozzinijevog zakona, odgovaraju mi pa ih prihvaćam, s ciljem da se
borba pomakne na druge sektore. Isto vrijedi i za sindikalno
pregovaranje. Dakle, ne vidim zašto bi bilo drugačije u slučaju
zatvoreničkog stanja. To u prvi mah izgleda kao bezopasno
teoretsko-sociološko filozofiranje, ali kasnije postaje sredstvom za
točno određene političke odluke koje imaju utjecaj na život i
budućnost tisuća drugova koji su u zatvoru. Mi smo uvijek tvrdili da
smo protiv amnestije, ili bolje rečeno, protiv borbe za amnestiju (a
to su dvije različite stvari jer kad nam daju amnestiju, mi je rado
prihvaćamo, naravno).

Da se vratimo na proturječnosti u samom pojmu kazne i u oblicima
njezine primjene, okvir u kojem se još danas nalazi teoretska rasprava
o zatvoru, još je uvijek uhvaćen u temeljnoj proturječnosti koju smo
prije vidjeli, a koja je stvarno nerješiva.


Ustvari, nedavno se ova proturječnost produbila. Već je postojala
prije, ali funkcija strukture koja je primjenjivala kazne i funkcija
zatvorske strukture – ono što možemo definirati kao stari zatvor,
dakle oko ili prije 1500. – bile su čisto konzervativne funkcije do primjene određenih sankcija, ili čisto separativne funkcije
koje su namjeravale odvojiti određene osobe od društvenog konteksta.
Na primjer, trebate znati da je poznati zatvor „I Piombi” u Veneciji u
osamnaestom stoljeću, kao što se može pročitati u *Memoarima* Giacoma
Casanove, bio zatvor kojim su upravljali sami zatvorenici, dakle nije
bilo stražara unutar zidina zatvora, nadzor je postojao samo vani, a
bio je jedan od najgorih zatvora u ono doba. Ali uvjeti tog zatvora
nisu bili iz šesnaestog stoljeća, riječ je o sredini osamnaestog stoljeća.



Stari je zatvor dakle imao drugačiju funkciju. Suvremeni zatvor ima
ulogu „rekuperirati” – riječ je o teoretskoj ulozi – ponovo vratiti
pojedinca u stanje normalnosti. Između te dvije funkcije, stare
funkcije u kojoj se na zatvor gledalo samo kao na mjesto odlaganja
pojedinca dok se o njemu ne donese određena odluka (smrtna kazna,
određena sakaćenja tijela, isključenje iz društvene sredine, presuda
na jednostavno putovanje u Svetu Zemlju, na primjer, što je bilo isto
što i smrtna kazna s obzirom na poteškoće putovanja u
trinaestom/četrnaestom stoljeću) i suvremene funkcije, postoji jedna prelazna faza koju čini takozvani zatvor radnih
kuća, zatvor s početka osamnaestog stoljeća, kad se pojavljuju prve
zatvorske strukture koje imaju funkciju odgajanja i osposobljavanja
ljudi za posao.



Do neke granice, isključivo kulturne naravi, o toj temi je u tijeku
jedna teoretska rasprava, ali bez vrijednosti i nema je smisla sad
proučavati. Dovoljno je reći da je zatvorska struktura, kakvu je recimo ostvario Bentham svojim Panoptikonom, odnosno arhitektonska
struktura zatvora u kojem je samo jedan stražar mogao nadzirati u isto
vrijeme sva krila zatvora – i obratite pažnju da takva struktura još
postoji u brojnim zatvorima, mada uz neke inačice – takva struktura
rodila se u istom trenutku kad je počela industrijska revolucija.
Netko vidi povijesni paralelizam u tim razvojima: rađa se radnik, to
jest radnik u prvim tvornicama, i rađa se suvremeni lik zatvorenika.
Razvijaju se industrijski uvjeti i razvija se zatvor sa svojim
promjenama. Ovo je jedna od teza koje se podržavaju, koje možemo, ali
i ne moramo prihvatiti. Ja, koji sam proživio cijele sedamdesete
godine, iza te rasprave vidim neku vrstu radničkog centralizma koji
tumači zatvorenika kao zarobljenog proletera itd. Ne znam imaju li za
vas ove riječi neki smisao; danas ga možda više nemaju, za nas su bile
svakidašnji kruh, recimo prije deset, petnaest godina kad smo morali
ući u brojne rasprave u očajničkom pokušaju da objasnimo da ovaj
središnji položaj radnika nije postojao „vani”, pa stoga nije bilo
razloga da postoji „unutra”. Dakle, središnji položaj jednog navodnog
i nikada određenog „zarobljenog proletarijata” u zatvorima bila je
samo varka. U svakom slučaju, sve to pripada raspravama prošlosti.





Otvorimo sad jednu zagradu koja bi možda mogla bila korisna. Uz ove
rasprave o zatvorima, razvila se i rasprava o pravu. Zašto postoji
pravilo ponašanja? Zašto zakonitost pravila? Očigledno, čovjek je
oduvijek pokušavao zamisliti apstraktno pravilo koje bi bilo važeće
bez obzira na trenutne prilike, bez obzira na povijesno zbivanje ili
na uvjete u kojima se može primjenjivati, da bi ga spasio od ljudskih
prigovora koji bi se mogli pojaviti. Dakle, ovom se „svetošću” prava
više puta baratalo drugačije.


Recimo, teza o kojoj se najčešće raspravlja poziva se na prirodan
temelj pravosudnog pravila. Prirodno pravo suprotstavlja se pozitivnom
pravu koje je čovjek izgradio i koje je zapisano u zakonu. Prirodno
pravo je ono što čovjek posjeduje budući da ima razum, dakle radi se o
prirodnom pravu koje je specifično za čovjeka što je prva teza
takozvanog jusnaturalizma. Druga teza govori o prirodnom pravu koje
sva živa bića imaju kao takva, dakle riječ je o pravu koje priroda
daje svim živim bićima. Treća teza govori o prirodnom pravu koje je
Bog želio, a ta je izvorna teza jusnaturalizma, stara teza koja se
može čitati u poznatoj Sofoklovoj tragediji *Antigoni* u kojoj Antigona
kaže: „Ja prkosim državi jer je obiteljska pobožnost prirodni zakon
koji je Bog htio i viša je od državnih zakona”. Ovi su stavovi danas
dobili šire kritike, više ili manje odlučujuće dok još uvijek opstaje
pojam naturalizma u pravu, dakle jusnaturalizma, kao teza na kojoj se
temelji svetost pravila.




Na jedan ili drugi način ništa se ne mijenja, bilo da svetost pravila
proizlazi iz pravnog formalizma pozitivnog učenja, iz pretpostavljene
izvorne svetosti pravila koje je Bog želio, iz činjenice da postoji
intrinzičan zakon u razvoju povijesti živih bića ili u razvoju
povijesti čovjeka, u razvoju ljudskog razuma (povijesni finalizam).
Tko podržava ove teze, uvijek pokušava naći neku čvrstu osnovu, jednu
jezgru na kojoj nastoji utemeljiti svoju tvrđavu sačinjenu od
određenih ponašanja, svoju tvrđavu pravila. A kad je ta tvrđava
izgrađena, onaj tko se nalazi izvan tih dobro ograđenih granica,
zakonito postaje kandidat za zatvor, robiju, isključenje ili smrt,
ovisno o slučaju.




Teza koja nas više zanima jer još uvijek stoji, jer je još i
danas predmet rasprava i istraživanja, to je teza prirodnog prava, to
jest prava urođenog u ljudskom razumu koje se ostvaruje u povijesti.
Ova je teza važna jer unutar sebe dozvoljava neke zanimljive promjene,
nije dakle teza kristalizirana u Božjoj volji, zauvijek važeća, nego
je to teza koja se mijenja jer je povezana s povijesnim zbivanjima.
Riječ je o tezi koja se potpuno razvila baš u osamnaestom stoljeću s
prosvjetiteljstvom, to je teza koja ima sve mane i granice
prosvjetiteljskog filozofskog tumačenja budući da razmatra dva osnovna
čimbenika: prvo Povijest, onda Razum. Povijest se ovdje zamišlja kao
da se unutar sebe oslanja na neki red, na jedan progresivan razvoj u
smislu napretka, dakle sposobna je kretati se od stanja većeg nereda i
više animalnosti, te veće opasnosti prema stanju veće ljudskosti, a
manje opasnosti. Bovio je rekao: „Povijest ide prema anarhiji”, i
mnogi anarhisti, barem iz moje generacije, ponovili su to. Nikad nisam
mislio da je takav ravan put uopće moguć, i zato sam o toj temi imao
brojne polemike. Ja uopće nisam siguran da Povijest ide prema
anarhiji. Pored tog čitanja Povijesti u progresivnom smislu, imamo još
jednu struju u tom prelijepom prosvjetiteljskom diskursu, pa
pozitivističkom, pa idealističkom, pa historicističkom, dakle sve to
prerađeno u akademiji vlasti, unutar sveučilišta, unutar dvorana u
kojima se uči povijest i filozofija, unutar onih mjesta u kojima rade
dobavljači domaćih zatvora. A koja je ta druga struja? To je struja
razuma. Zašto je Razum uvijek u pravu? Ne znam. Uvijek ima pravo da
svakoga osudi. Razumom se osuđuju ljudi na električnu stolicu, nema
nikoga koji bi se osudio na smrt bez razloga, ima tisuću razloga da bi
se osudili ljudi na smrt, i uvijek ima jedan razlog za tu presudu, ne
postoji nijedna presuda bez razloga. Često sam išao u zatvor, i to s
razlogom iz njihovog gledišta.





Govorilo se da je nacizam u Njemačkoj tridesetih i četrdesetih godina
bio izbijanje iracionalnosti, to jest nedostatka razuma. Nikada nisam
mislio da je to uopće moguće. Nacizam je bio krajnje dosljedna
primjena razuma, doveo je razum do svojih prirodnih posljedica,
Hegelov razum objektivnog duha koji se stvara u Povijesti. O tome je
talijanski filozof Gentile ponudio najlogičnije razmišljanje na
jednoj konferenciji u Palermu kad je govorio o moralnoj snazi
pendreka. Pendrek, kad udara u ime razuma, uvijek je u pravu, i
državno je nasilje etično jer je država etična.




Takva se razmišljanja možda čine glupim, ali nisu glupa jer
predstavljaju osnovu na kojoj se temelji takozvani suvremeni
progresivizam, onakav kakav imamo primjerice u komunističkoj partiji,
u radničkoj partiji, u takozvanim revolucionarnim pokretima koji su se
rađali iz marksizma, čak i u desnici, u desničarskim pokretima. Ali
desnica se, zbog svojih problema identiteta, ogrnula konvencionalnim
iracionalizmom (zastave, simboli, sudbina, krv, rasa itd.), drugi su
se isto ogrnuli drugim racionalizmom, svejedno formalnim: napredak,
Povijest, budućnost, proletarijat koji će na kraju pobijediti nad
buržoazijom, država koja će nestati i dozvolite mi da dodam, nemali se
broj anarhista uključio u ovaj diskurs putujući u skladu s takvom
ogromnom filozofskom i ideološkom prijevarom, jedino dodavajući da ako
Povijest ne ide prema nestanku države, ipak ide prema anarhiji i da
državu treba istisnuti danas da se što prije dostigne anarhija. Ova
ideološka varijanta ne mijenja suštinu, putovali su na paralelnoj traci
s marksizmom, a da nitko nije pomislio da je možda cijela rasprava o
razumu bila prijevara, da je ova rasprava o razumu mogla služiti kao
temelj i opravdanje da se izgradi ograda protiv različitog.




Zato bi se trebalo kritički proučiti takozvani anarhistički optimizam,
na primjer Kropotkinov optimizam, da se vide granice ovog
razmišljanja, da se vidi kako je djelovala, i u anarhističkom
pozitivizmu specifičnom za Kropotkina i za neke druge
drugove, takozvana zabluda o „sjemenu pod snijegom”. Svi ovi prijedlozi koje razvijam, a za koje se čini da nemaju
veze sa zatvorom, zapravo čine teorijski i filozofski prostor
u kojem zatvor danas pronalazi svoj razlog postojanja.



Trebalo bi govoriti i o Malatestinom volonterizmu, navodnom oprečnom
stavu, koji ne predlaže rješenja koja nisu dijelom  „objektivno”
određenog razvoja Povijesti u odnosu prema anarhiji. Ja mogu biti ograničen,
moja osobna sposobnost može biti ograničena, ali ipak Povijest ide
prema anarhiji, dakle u svakom slučaju, ako se ništa ne dogodi danas,
dogodit će se sutra. Na sličan način trebale bi se odrediti granice
Stirnerovog individualizma, kao što smo nedavno pokušali na
konferenciji održanoj u Firenci. Trebali bi dakle ustanoviti postoje
li i koje su to granice, budući da su očito različite od Malatestinih
ili Kropotkinovih.




Dakle, kako sažeti ovaj prvi dio rasprave? Zatvor nije zlouporaba,
nije izuzetak, zatvor je normalnost. Gradeći zatvore država nas dakle može
zatvoriti. Kad postupa na ovaj način, ne radi ništa neobično, radi
svoj posao, ne vrši ga u nekom izuzetnom slučaju, jednostavno radi
svoj posao u skladu s uvjetima potrebnim da se taj posao obavi kako treba. Država nije
zatvorska država, država je samo država, kao što se izražava u
ekonomskom, kulturnom, političkom djelovanju, u upravljanju slobodnim
vremenom i u upravljanju zatvorom. Ovi elementi nisu odvojeni, nije
moguće govoriti samo o zatvoru, ne bi imalo smisla jer bi to značilo
govoriti o nečemu bez konteksta. S druge strane, stavimo li ovaj element
u kontekst koji ga prima i daje mu smisao, diskurs postaje
drugačiji, a to je baš ono što stručnjak nikako ne može. Zato smo
krenuli govoreći o stručnjacima jer stručnjak samo govori o svom
polju, o svom predmetu: „Budući da ja znam nešto isključivo o zatvoru,
ne vidim zašto bih vam trebao govoriti o nečem drugom”.





Mislim da su kolektivne činjenice, ako taj koncept koji se nažalost
više ne upotrebljava još ima smisla, sastavljene od mnogih
individualnih trenutaka, šteta bi bila izbrisati ove individualne
trenutke s njihovom sposobnošću da promijene stvarnost da bismo ih
ulijevali u veći trenutak, ono što su marksisti nazvali „kolektivnom
supsumpcijom”, to jest supsumpcijom društva. Radi se o terorističkim
intelektualnim procesima koje svakako treba osuditi. Pojedinac ima
svoj trenutak, zatvorenik ima svoj trenutak koji nije uopće sličan
onom drugog zatvorenika. Uopće se ne slažem s onima koji govore da se
ja, budući da sam bio u zatvoru, efikasnije borim od nekog drugog koji
nije bio u zatvoru. Ne, jer ja se borim drugačije od nekoga koji nije
bio u zatvoru i isto toliko drugačije od nekoga koji je u zatvoru bio
duže od mene i tako dalje. Isto tako, mogao bih naći nekog druga koji
bi mi mogao predložiti, ili pomoći da shvatim, osjetim ili zamislim
ili da sanjam drugačiju borbu, iako nikad nije bio u zatvoru. Nema
stručnosti. Imajte na umu prve stvari koje smo rekli večeras: nema
profesionalnosti, nitko ne govori kao da je profesor, a još manje može
govoriti kao stručnjak o zatvorskim pitanjima. Na svu sreću u ovom
polju nema stručnosti, nismo na fakultetu.


Smatram da smo svi mi pojedinci koji se traže, nalaze, udaljavaju,
približavaju, miču na osnovi afiniteta, makar kratkotrajnih, koji
mogu nestati ili pojačati se. Mi smo kao mnoštvo, skupina atoma koji
se miču i imaju jake sposobnosti da se uzajamno prožimaju. Ne radi se
o monadama bez prozora kao što je rekao Leibniz, nismo usamljeni, nego
svi imamo pojedinačnu vrijednost. Samo ako stalno obraćamo pažnju na
ovaj neophodni trenutak, možemo govoriti o društvu, o sposobnosti da
djelujemo, da se mičemo, da živimo zajedno, u protivnom slučaju
bilo koje društvo bit će uvijek jedan zatvor. Ako moram žrtvovati jedan
dio, makar bio i manji dio, svoje individualnosti u ime *Aufhebung*-a,
prevladavanja u hegelovskom smislu, u tom slučaju u ime nekog
apstraktnog pojma... bila to i anarhija, ili sloboda, ne, ne slažem
se. Zato mislim da je zasigurno zatvor jedno krajnje stanje i dakle,
kao sva totalna stanja i totalne ustanove, bolje pokazuje svoje tkivo.
To je kao da razvučete tkaninu do krajnjih granica, tako da prije nego se razdere, se počne nazirati potka. Evo, pojedinac u najnasilnijim uvjetima
pokaže od čega je napravljen. Moguće je da će otkriti da ima u sebi
osobine koje u drugim uvjetima nikad ne bi ni pomislio da ima. Ali
bitna i osnovna ostaje ova polazna točka da nijedan element, ideja,
san, utopija, ne smije izbrisati ovaj individualni trenutak, u čije
ime treba žrtvovati ovaj individualni trenutak.




Ali vratimo se našoj temi. Zatvor je normalnost države, a mi koji
živimo u uvjetima potčinjenim državi, živeći u uvjetima svakodnevnice
koja slijedi tempo i vrijeme države, mi živimo u jednom zatvoru. Taj
je zatvor bio definiran, na način koji po meni nije baš ispravan,
ali je ipak zanimljiv, „nematerijalnim zatvorom”, dakle nevidljivim zatvorom
koji nas ne okružuje na takav neposredan i pomućujuć način kao zidine
zatvora, ali je ipak pravi zatvor jer nas prisiljava da trpimo ili namećemo
uzore ponašanja o kojima nismo mi odlučili, ali smo ih
internalizirali, a protiv njih malo možemo.



No u isto vrijeme zatvor je i građevina, mjesto, ideologija, kultura,
društveni fenomen. Ima dakle svoj identitet, ako ga s jedne strane
moramo premjestiti iz njegove specifičnosti, s druge ga strane ne smijemo
razvodniti u društvo, ne smijemo samo reći: „Svi mi živimo u zatvoru,
moje se stanje ne mijenja kad pređem ona prokleta vrata i nađem se u
gotovo praznoj sobi uz glasan radio”. Ja sam doživio traumu u trenutku
kad sam prošao vrata ćelije i čuo nekoga da ih zatvara iza mene.
Ja sam tu traumu doživio. Ta trauma postoji, nije samo psihološka,
sastoji se i od nekoga tko ima svežanj ključeva koji stalno zveckaju,
čiji će te zvuk pratiti cijeli život, nije ga moguće
zaboraviti, to je nešto što ti zvecka u mozgu, čak i noću kad spavaš,
taj zvuk ključeva i netko tko zatvara vrata. Mislim da je taj čin
zatvaranja vrata jedna od najužasnijih stvari koju čovjek može
napraviti drugom čovjeku. Što se mene tiče, osoba koja drži ključeve u
ruci i zaključava čovjeka iza vrata, bez obzira na ono što je ovaj
mogao učiniti, onaj tko se usudi zaključati vrata, potpuno je nedostojna
osoba, osoba koja se ne smije spominjati u kontekstu ljudskog bratstva,
ljudskosti itd. A ipak ima trenutaka kad trebaš tog čovjeka, kad
krene neki psihološki mehanizam povezan sa samoćom, kad si sam, u
svojoj vukojebini, sam si mjesec, mjesec i po dana, dva mjeseca, dani
prolaze, a da nikoga ne vidiš, ponekad čuješ čudne zvukove, a ponekad
ništa ne čuješ, ali čuješ korak, negdje vani, znaš da je to njegov
korak, uvjeren si da je on najgadnija od svih osoba, a ipak u nekom
trenutku postavljaš se iza vrata i čekaš ga kao zaljubljen jer kad
prolazi, ta odvratna osoba baca ti pogled koji te podsjeća da si čovjek
jer i on ima dvije noge, dvije ruke i, na kraju, vidiš ga drugačije,
više ne vidiš odoru i kažeš: „Ipak čovječanstvo postoji”.








Tome vodi ona rupa, ona mala ćelija dakle ima svoju
specifičnost, ne smije se smatrati kao razvodnjavanje zatvora u
svakodnevnicu. Zbog toga zatvor nije nematerijalan. Zbog toga je
zatvor specifična građevina, arhitektonski određena, ali u isto
vrijeme i rasprostranjena. Svi smo mi u zatvoru, ali zatvor je i nešto
drugo. Ali ne smijemo ga vidjeti samo kao nešto drugo jer kad ga
gledamo isključivo kao nešto drugo, onda ga više ne shvaćamo.



Razumijem da isprva ovo razmišljanje izgleda proturječno, ali to je
samo prividno, ako dobro razmislimo nije proturječno, ili je
proturječno u granicama i osobitostima po kojima je svaka stvar
proturječna.

Zamislite što je rekao Kant o kazni, ovaj je velik filozof nešto
grozno rekao: „Ako na jednom otoku postoji zajednica, a ta se
zajednica raspadne, svi napuste otok i na otoku ostane samo zadnji
čovjek, ubojica, zadnji koji je ubio jednog čovjeka, zajednica je već
raspuštena, više se nema što očuvati, zajedničko dobro više ne
postoji, više se ne može apsolutno ništa popraviti, ali ipak taj
čovjek mora odslužiti kaznu”. Evo što je rekao Kant, filozof koji je
otvorio perspektive suvremenog historicizma. Bah!

U svakom slučaju... Što radi kazna? Po teoretičarima sa bilo koje strane spektra, kazna
popravlja narušenu ravnotežu, uravnotežuje vagu. Ali ustvari, što
radi kazna? Radi nešto drugo. Kao prvo, baca pojedinca u stanje
neizvjesnosti. Tko se suprotstavlja takvoj strukturi, takvom
mehanizmu koji je tako efikasan, nalazi se ispred nečega što je veće
od njega. To je mehanizam kojeg čine odvjetnici, suci, policija,
pretresi, guranje, psovke, razgolićenja, trbušnjaci, nekad su
postojali analni pretresi, tko nije to probao ne može znati što to
znači, uvjeti pritvora u policijskim stanicama... sve je to kazna. Ali
to je tek uvod kazni, još nisi optužen, samo koja riječ na komadu
papira na kojem piše članak nekog zakona o kojem nemaš pojma, ali već
ti kazna ulazi u krv i postaje dio tebe. A kako postaje dio tebe?
Postavljajući te u stanje neizvjesnosti. Ti sam ne znaš što ti se
događa, možeš biti najtvrđi kriminalac i nalaziti se u ovom stanju
neizvjesnosti, a to znam jer sam razgovarao s ljudima koji su naizgled
bili u sebi sigurni, osobe koje kad ulaze u zatvor pozdravljaju
narednika, pozdravljaju ovog i onog, ali kad idu u krevet stavljaju
glavu pod jastuk i zaplaču. Jer takva je situacija, kad se netko nađe
u ovim uvjetima, nikad ne znaš kako će stvari završiti.





Razgovarao sam i s brojnim drugovima, zajedno smo se šalili o
situaciji zatvora, ali nismo mogli poricati da su nas stavili u stanje
neizvjesnosti, u situaciju gdje ne znaš što te čeka sutra. Takvo je
stanje neizvjesnosti možda osnovni element, element koji predstavlja
polaznu točku svih sindroma, svih specifičnih bolesti, svega što
proizlazi iz stanovanja u zatvoru. Bit ćeš u stanju neizvjesnosti
cijelo vrijeme dok si unutra. Ustvari, tri minute prije nego što
izađeš kroz zadnju kapiju, a tih kapija ima dvadesetak od tvoje
ćelije do ulaza, ne znaš hoće li, dva metra prije zadnjeg koraka,
unutra izbiti pobuna, hoćeš li se zapetljati u pobunu i biti
izgubljen, i vidimo se za dvadeset godina. Dakle, ova je neizvjesnost
praktički u tebi, znaš da je u tebi i ne možeš reći: „Sve je u redu,
ja sam revolucionar, sve te stvari ne dodiruju me: zatvor, smrt,
dvadeset godina, dva mjeseca...”, drugovi, to su samo pizdarije.
Pizdarije koje sam i ja govorio da bih se ohrabrio i da bih ohrabrio
druge, svoju obitelj, svoju majku, svog oca, koji su bili stariji i
dolazili bi žalosni na razgovore. Kad sam prvi put ušao u zatvor, oni
su jadni plakali. To su teške situacije, a tu neizvjesnost prebacuješ
na one koji te vole, na svoju djecu, na cijelu situaciju koja se ne
mijenja pustim pričama. Kad sam se našao prvi put u izolaciji u zatvoru,
prije dvadeset i pet godina, pjevao sam anarhističke pjesme... a ja
mrzim anarhističke pjesme. Zašto sam tamo pjevao te pjesme? Pjevao
sam da bih se ohrabrio, isto kao što radi dijete u mraku koje, da bi se
ohrabrilo, zviždi ili samom sebi priča bajke.






Drugi element koji sam često uočio bio je izobličenje komunikacije.
Ne možeš komunicirati. Da bi nešto rekao, recimo, hoćeš promijeniti
odvjetnika, postoji cijela procedura: navečer moraš nalijepiti na
blindirana vrata svoje ćelije komad papira na kojem si napisao da
sutradan želiš ići u neki ured. Sutradan te pozovu i kreneš prema
uredu. Recimo da ima sedamdeset i pet metara do ureda, računaš da
trebaš nekoliko minuta, ali ne! Trebaš nešto između deset minuta i sat
i pol vremena da bi napravio tih sedamdeset i pet metara, kao
budala čekaš ispred svakih vrata da bi došao neki anđeo u odori da
ti otvori, trak-trak, i prođeš prvu, drugu, treću, četvrtu prepreku i
tako dalje. Cijeli ti se svijet mijenja na ovaj način. Što se mijenja?
Mijenja se shvaćanje prostora i shvaćanje vremena. Izgleda
jednostavno jer je to shvaćanje nama lako, rukujemo njime kao što
rukujemo sitnišem, ali nije tako jednostavno jer vrijeme nije isto
kao što mjeri sat: to je apsolutno vrijeme, njutonovsko vrijeme,
određeno jednom zauvijek, ali uz takvo vrijeme postoji ono što je
neki drugi filozof, francuski filozof, nazvao stvarnim trajanjem, to
je vrijeme u smislu kao što je sv. Augustin pokazao, vrijeme kao
naša svijest, kao trajanje naše svijesti. To je čekanje. A mi mjerimo
čekanje našim osjećanjima, to trajanje nije isto kao apsolutno vrijeme
koje pokazuje sat.





Nekoć su u zatvoru satovi bili zabranjeni, sada su, nakon 1974.
godine, nakon zatvorske reforme, dozvoljeni, a to je čak gore jer
nekoć se nije znalo koliko je sati pa bi se ljudi prilagođavali prema
suncu ili zatvorskom tempu koji predstavljaju „prirodni” sat, sat
ustanove, pa se znalo da se u sedam i pol otvaraju blindirana vrata i
počinje dan. Buka koju stvaraju kad otvaraju blindirana vrata ima
svoju svrhu, koja se može povijesno odrediti, koja se razvila
drugačije ovisno o dobu. Dok sam istraživao inkviziciju našao sam u
udžbeniku iz sedamnaestog stoljeća jedan opis načina otvaranja vrata
kad bi braća iz Društva Bijelih, da bismo se razumjeli, oni s bijelom
kapuljačom, trebala voditi osuđenika na smrt na stratište. Na Siciliji
je djelovala španjolska inkvizicija, dakle bili su dobro organizirani.
Pripadnici Društva Bijelih imali su zadaću da se brinu o osuđenicima
na smrt tri dana prije pogubljenja. Među njihovim zadacima bilo je i
ustanoviti je li osuđenik spreman za pogubljenje, a što su radili?
Izmislili su posebnu tehniku: organizirali bi se kao da su stvarno
vodili osuđenika na stratište, probudili bi ga rano ujutro, napravili
bi veliku buku, marširali u skupini s drugim sudionicima pogubljenja,
stražarima itd. Ali to nije bilo stvarno, bilo je samo užasno
kazalište, samo da bi vidjeli kako bi reagirao nesretnik. Ako bi
nesretnik reagirao kako je trebao, dakle ako ne bi podivljao, smatrali
bi ga spremnim za konačnu operaciju. Dakle, otvarati blindirana vrata
nije tako jednostavno kao otvarati vrata. Ovi snažni momci, obučeni u
Parmi, dobivaju posebne upute: blindirana vrata otvaraju se jakim
udarcima, zatvorenik treba poskočiti dok još spava, od tog trenutka
mora pomisliti: eto, svijeta snova više nema, sad počinje ustanova,
sad mi kažu što treba raditi. Sedam i pol, ne izlazi se, izlazi se u
osam i pol, dakle cijela priča proizlazi iz zatvorskog tempa koji je
naravno tempo koji oni drugi žele.






Na primjer, to je važno, vrijeme teče po drugim činjenicama: ujutro ti
donose mlijeko (dugo sam razmišljao o tome, ionako se u zatvoru nema
što raditi pa što dakle radiš? razmišljaš), kasnije ti donose
jaje u deset, u deset i trideset pet ili u jedanaest voće, pa u
podne ručak, u dva nešto drugo, ne znam, marmeladu, zašto? Jer na ovaj
način vrijeme teče po njihovom tempu, određuju ga. Kad ti donose jelo,
to je događaj, ti ga uokviriš u zatvorskom kontekstu i tvoj život se
usklađuje s tim kontekstom.



Sve te stvari izgledaju kao gluposti, ali mislim da predstavljaju
pravu zatvorsku znanost. Što upravo znaju takozvani zatvorski
operateri koji sebe smatraju sposobnima? Za početak, fakultetski
profesor nikad nije bio u zatvoru. Zapravo, oni koji se bave zatvorom
čak ni ne znaju što je zatvor. Ostavimo sa strane filozofe prava koji,
jadni, ni sami ne znaju što govore. Što se zatvorskih operatera tiče,
što su bliži unutrašnjosti zatvora, manje ga razumiju. Odvjetnici i
suci, da, oni su bili u zatvoru, ali gdje? U vanjskom dijelu, u sobici
za razgovore. Osim izuzetnih slučajeva kad nadzorni sudac uđe u krila
(ali ulazi samo u krila, nikad u ćelije), odvjetnici i suci ne znaju
što je zatvor. Želim reći nešto više, ne znaju što je zatvor ni
zatvorski operateri, ni psiholozi, ni socijalni službenici, ni
svakojaki policajci. Ustvari, koja im je zadaća? Ulaze u svoje sobe,
pozivaju zatvorenika, zabavljaju ga lijepim razgovorima i vraćaju se
kući na ručak. Štoviše, ni stražari ne znaju što je zatvor, a to vam
kažem iz osobnog iskustva. Na primjer, nalazio sam se u zatvoru u
Bergamu i organizirao sam, zajedno s drugim zatvorenicima, u granicama
naših mogućnosti, nećemo to nazvati pobunom, nego neku vrstu
prosvjeda jer su nam uništavali začepljenja kojima smo zatvarali rupe
koje su stražari napravili u zahodu da bi nas nadzirali i na tom
mjestu. Svi zatvorenici začepljuju ove rupe kako mogu, koristeći bilo
što: papir, komadiće drva, rastegnute ručnike i stotinu drugih stvari.
U praksi, stražari ne diraju ove obrane, ali u ovom slučaju direktor
je naredio da se skinu pa su stražari ponovo otvarali rupe olovkom. Na
naš prosvjed direktor mi je odgovorio: „Ma što se toliko trudite oko sitnice,
ništa se ne dešava, na kraju krajeva, među muškarcima smo”. Među
muškarcima smo? „Ti si direktor, a ja zatvorenik, i ne da mi se da me
stražar gleda dok sam u zahodu”. Dakle, on je smatrao ovaj problem kao
nečim manje važnim. Ali takvo muško drugarstvo pokazalo je da on, bez
obzira na to što je bio direktor zatvora, nije znao što je zatvor. Jer
ja sa zatvorenikom s kojim dijelim ćeliju, koji je zatvorenik na isti
način kao što sam ja, sa svojim drugom koji se, naravno, ne može po
ljudskosti, prijateljstvu, osobnom odnosu, usporediti s direktorom
zatvora, očigledno  s njim ne idem zajedno na zahod, to mi se čini
očitom stvari. Kad je u prošlosti zahod bio u sobi, izmislili bi
tisuću načina da bi išli u zahod jedan po jedan. Nekoć zahod nije bio
odvojen, bio je u istoj sobi. Kad sam prije četvrtinu stoljeća prvi
put radio u zatvoru u Cataniji, imao sam zadaću da bilježim kupovinu
zatvorenika i primijetio sam da se u ćelijama koje su imale mnogo
zatvorenika trošila velika količina magnezija. Kad sam ih zapitao za
razlog, objasnili su mi da ako se to uzima tjedno za čišćenje, kad se
ide u zahod ne smrdi ili manje smrdi. Što nam ovo govori? Da ni
direktor, ni stražari ne znaju što je zatvor. Jer da bi razumjeli
zatvor, treba se nalaziti s druge strane vrata kad ih stražar zatvara.
Bez ključa sve su to samo teorije.










Vratimo se na našu specifičnost. Naravno, zatvor sastavljaju zidovi,
stražari s mitraljezom, šetnja, magla koja se spušta na dvorište i ne
znaš gdje se nalaziš, na kojoj si planeti, u izgnanstvu, na mjesecu,
ne zna se itd. Ali, na kraju krajeva, zatvor je ćelija. A u ćeliji
možeš biti sam ili s drugima, a to su dva različita stanja i dvije
različite patnje. Zato što, da, jaki smo itd., ali ja sam bio u
zatvoru sam i bilo je teško. Zadnji put bio sam skoro dvije godine u
samoći i bilo mi je teško. S drugima je možda čak teže, ili je barem
teže na drugi način jer ljudska životinja se čudno ponaša u uvjetima
zatvaranja i dakle... Ovdje samo usput napominjem probleme koji se
zatvora tiču, a ostavljam sa strane druge teme.



Zabilježio sam bio druge probleme, ali nisu toliko važni. Hoću samo
napomenuti par njih, počevši od problema mirisa. Zatvor ima poseban
miris koji se nikada ne zaboravlja. Osjeća se ujutro. Sjećam se da je
to miris koji imaju tri mjesta: kafići kad se otvaraju rano ujutro,
biljari i javne kuće. Na mjestima na kojima se ljudska životinja nalazi u
uvjetima posebne patnje postoji neki poseban miris; zatvor ima ovaj miris
i više ga ne zaboravljaš i osjećaš ga ujutro kad ti otvaraju
blindirana vrata. Ne pitajte me zašto, to ne znam. Drugi problem je
buka, buka je nešto strašno, nemoguće je naviknuti se na nju. Nije
samo glazba, napuljske pjesme koje te muče. Neopisivo je, nešto
užasno. S druge strane, manju važnost ima seksualna požuda, barem
koliko sam ja shvatio, ne samo iz osobnog iskustva, to stvarno nije
središnji problem usprkos tome što bi se moglo reći izvana. Vidio sam
prije petnaestak godina odgovor koji je donijela jedna anketa koju je
ministarstvo naručilo o mogućnosti stvaranja takozvanog sata
ljubavi u Italiji, recimo, s legitimnim partnerom, i odgovor je bio potpuno
negativan.





Sad je na redu zadnji dio govora, ako vas nisam previše ošamutio. Koje
su perspektive zatvora? To jest, kako vlasti pokušavaju preustrojiti
zatvorske uvjete koji nikada ne predstavljaju stabilnu pojavu? Po
definiciji zatvor je neizvjesna stvar, dakle nikad se ne zna što bi se
moglo dogoditi. Neizvjesnost se ne nalazi samo u slučajnosti pravila.
Postoji jedan zakon koji kaže da zatvorenik mora dobiti pravila
zatvora kad ulazi u njega da bi ih mogao pročitati i poštovati ako
hoće. U nekim zatvorima, na primjer u Bologni, daju sažetak od tri
stranice, ali cijeli pravilnik sastoji se od 150 stranica. Zbog toga
se dešavaju nevjerojatne stvari. Ako netko traži pravilnik i dobro ga
pročita, može stvarati probleme u nekim dijelovima nadzornog sustava.



Rekao sam da je zatvor neka stvarnost koja se stalno mijenja; ja
mislim (to je osobna teza) da zatvor ide prema otvaranju, to jest
prema sudjelovanju. U zatvorskim uvjetima na početku sedamdesetih
godina da bi ispržio jaje ili skuhao kavu u ćeliji, recimo, trebao
si otprilike sat vremena jer si trebao napraviti neku vrstu skele od
praznih kutija šibica zamotanih u aluminijsku foliju od cigareta,
poslije staviti ispod nje plin u krutom stanju, takozvanu „metu”,
zapaliti to, zakuhati, uvijek rukujući ovom alkemijom blizu
zahoda jer nije bilo stolova, nije bilo stolica. Krevet je trebalo
zatvoriti ujutro, spremiti ga, tako da bi od njega nastala nekakva
klupica na koju se može sjesti. Između tih davnih uvjeta i sadašnjih
zatvorskih uvjeta, kad su na raspolaganju i sprave za kuhanje, čak u
sudskim, ne samo u kaznenim zatvorima (budući da su ovi bolje
organizirani i nekako „otvoreniji”) postoji znatna razlika.



Provela se reforma. Reforma je poboljšala zatvorske uvjete, zasigurno
ih je poboljšala unutar zidova zatvora, to se podrazumijeva, stvorila
nove uvjete za društvene prilike, ali ih je pogoršala s druge strane,
stvorivši ogromne nejednakosti među samim zatvorima. Recimo, Dozza u
Bologni je „uzoran” zatvor, izgrađen kao specijalni zatvor, sad se
upotrebljava kao normalni sudbeni zatvor, a ipak je neizmjerno gori od
starog zatvora San Giovannija. Ja sam bio u oba mjesta i mogu lako
dokazati da je Dozza gori zatvor. Dok su u San
Giovanniju bile rešetke, pa mreža za obranu rešetki, pa djelomično i
prozori koji su gledali prema gore, Dozza ima samo uspravne rešetke,
pa izgleda kao da si slobodan, ali opći uvjeti zatvora su gori,
neljudskiji. Dok u San Giovanniju zatvorenici nisu mogli izlaziti iz
ćelije da bi prošetali po krilu (uvijek u vrijeme predviđeno od
ravnateljstva), u Dozzi si u krilu slobodan, uglavnom, ima razlika...
ali ove promjene su, da tako kažemo, unutarnja pulsiranja zatvorskog
sustava. Veća zatvorska širina odmah se stisne kad nešto ne ide,
dovoljno je da umjesto jednog samoubojstva svakih petnaest dana bude
jedno svaki tjedan, već se stvari mijenjaju. Ili dovoljan je, kao što
se dogodilo 1987. godine, upravo u Dozzi, jedan jednostavan prosvjed,
a i stražari odgovaraju oružanim napadom kao što je nacistički narednik
ovog zatvora vodio protiv ambulante. U ovim se slučajevima zatvor
odmah mijenja.



Ali takva unutarnja pulsiranja pojedinačnog zatvora imaju svoj odnos s
pulsiranjima razvoja i promjenama cijelog zatvorskog svijeta koji ide
prema otvaranju. Zašto ide prema otvaranju? Jer otvaranje odgovara
uvjetima razvoja zatvorskog sustava, širenja njegovih perifernih
struktura i državnih struktura uopće, bilo kojih državnih struktura,
dakle, prema višem sudjelovanju. Ovaj pojam je važan i vrijedi ga
proučiti.


Imajte na umu da koncept sudjelovanja, temeljen na razmišljanju o proturječju koje smo prije iznijeli, nije u potpunosti odvojen od koncepta razlikovanja, odvojenosti. Ja sudjelujem i, u prvoj fazi takvog
sudjelovanja, osjećam blizinu druge osobe koja istovremeno sudjeluje
sa mnom. Dok sudjelovanje napreduje, ovaj me isti proces sudjelovanja
odvaja i postajem različitim od drugog jer svatko prati svoj put u
sudjelovanju. Valja proučiti ovaj pojam jer nije tako jednostavan. Na
primjer, ovo sudjelovanje je posvuda prisutno, u školi, u tvornicama,
u funkciji i u samoj strukturi sindikata, u drugačijoj strukturi
školskih i tvorničkih savjeta, jednom riječju u cijelom svijetu
proizvodnje. Sudjelovanje se pojavljuje u određenim prilikama na drugi
način. Strukture su drugačije u geto-četvrtima. Na primjer, u
Cataniji, u četvrti S. Cristoforo koja je jedna od najznačajnijih
geto-četvrti s visokim stupnjem socijalnih problema, danas je potpuno
druga priča, postoje obiteljska savjetovališta, dok jednom ni policija
nije mogla ući. Kako je ovo veće sudjelovanje promijenilo četvrt? Je li
ju približilo ili udaljilo od drugih četvrti? To je problem. Ja
mislim da ju je udaljilo od drugih četvrti, postala je još
specifičnijom. Mislim da je svrha sudjelovanja upravo razdvajanje.





Zatvor se otvara sudjelovanju, postoje takve strukture za
unutarnje-vanjski dijalog, kao, recimo, „zatvor-teritorij”. Skupina
prevaranta, jeftinih ideologa, predstavnika općinskih odbora, četvrti
i sindikata, biskupskih i školskih predstavnika. Sva ta rulja samo
traži odobrenje na osnovi članka 17. da bi ušla u zatvor i došla u
kontakt sa zatvorenikom, dakle, da bi uspostavila kontakt između
nutrine i vanjštine. Zatvorenik ima sto, tisuću problema, on je kao
bolesnik. Kad ulazite u bolnicu i razgovarate s bolesnikom, on ima sve
moguće nevolje. Kad ulazite u zatvor i razgovarate sa zatvorenikom, on
ima sto problema. Kao prvo, on je uvijek nevin, ništa nije učinio,
njegova obitelj uvijek je u nevolji, dakle, sve one stvari koje su
uvijek prisutne u razgovorima zatvorenika. S druge strane, svatko vuče
vodu na svoj mlin i u svakom slučaju u zatvoru se ne smije reći:
„Meni... zatvor, nije uopće težak, to su pizdarije, to su
besmislice...”, ne, to ne bi bilo pristojno.



Sudjelovanje stvara veće razdvajanje, veću djeljivost unutar zatvora
jer unutar zatvora ima nešto i onih koji imaju stvarni i svjesni ilegalni pristup,
dakle, oni koji su zbilja „odmetnici” mogu se točno odrediti u
zatvoru jer među zatvoreničkim stanovništvom, recimo, od sto
zatvorenika, već ih možeš vidjeti kad su na šetnji, ovdje se već uoči,
lako se razabire ozbiljan čovjek od neozbiljnoga, to se vidi
na razne načine, po mnogim znakovima koje šalju. Postoji opći diskurs koji se
razvija unutra, na osnovi toga kako se šetaš, odluka koje donosiš, riječi
koje izgovaraš. Znam... mnogi od tih razgovora mogu se krivo tumačiti.
Ne hvalim prisilno ponašanje, kažem da u zatvoru postoji jedna
specifičnost, postoji zatvorenik koji je svjestan svog zatvoreničkog
zanimanja, svog zatvoreničkog kvalificiranja, i postoji zatvorenik koji
se slučajno nalazi u zatvoru, zatvorenik koji bi mogao biti bankar,
ili jednostavno obična budala, dakle zatvorenik koji je u zatvoru
našao nekakav privremeni smještaj, koji vidi zatvor kao privremenu (i
što kraću) nevolju ili čak kao socijalnu pomoć. Vidio sam ljude koji
su se namjerno dali uhapsiti pred Božić jer za Božić daju kolače
(čini li vam se to malo?), ili da se dobro očiste, ili da se liječe
jer mnogi nemaju drugih načina da dobiju liječenje, a tih
slučajeva nema samo par, nego stotine.





Ali postoji i drugačije zatvoreničko stanovništvo koje je ponosno na
svoj „odmetnički” status, ponosno da napada, makar na svoj način,
određene državne strukture. Ovo stanovništvo, u tom kontekstu
sudjelovanja, očigledno ne želi sudjelovati, dakle bit će posebno
identificirano i razdvojeno. Zato je zatvor sudjelovanja upravo zatvor
podjele jer razdvaja. Ne mogu svi sudjelovati na istoj razini, ne
prihvaćaju svi isti razgovor s moći. Ima raznih razina prihvaćanja i,
na osnovi tih razina prihvaćanja, sudjelovanje stvara podjele. Što je
jače sudjelovanje, to je dublja podjela, što ima više signala, to se
više razdvaja zatvorenički svijet.




O problemu prihvaćanja mekšeg odnosa sa zatvorskom ustanovom trebalo
bi voditi jednu opću raspravu koju ovdje podrazumijevam jer sam je
često vodio u prošlosti. Na primjer, o poluslobodi. Ne postoji
neposredan prijelaz od zatvora do poluslobode. Dakle, ne radi se o
odluci jednog trenutka na osnovi neposrednog odnosa između zatvora i
zatvorenika. Prije odobrenja poluslobode postoji cijela procedura koja
se zove „tretman” (izbor riječi nije slučajnost) jer se zatvorenik
smatra bolesnikom. Tretman se sastoji od niza odluka koje
zatvorenik mora donijeti. Počinje razgovorom s psihologom, poslije
prihvaćanjem nekog posla u zatvorskoj strukturi, a još uvijek stoji
činjenica da ne smiješ stvarati probleme u zatvoru, dakle sve to traje
barem dvije-tri godine. Dakle, treba rano odlučiti za put pregovora s
moći. Ispravna odluka, ni govora, ali uvijek u sklopu popuštanja, kad
se kaže: „Ne mogu nastaviti. Nikome ne škodim i idem ovim putem”.
Dakle, ako se stražar ponaša na neki način, ja se pravim da gledam zid
koji mi se čini zanimljiv; ako ima nekog problema, ne govorim o
pobuni nego o jednostavnom problemu, ostajem u ćeliji i ne idem na
zrak. Svi ti trenuci podrazumijevaju jednu odluku, ne postoji jasna
alternativa između zatvora i poluslobode, to je čista teorija, u
praksi nije tako. Ustvari ovaj problem postoji samo za one zatvorenike
koji su dosljedni u svojim revolucionarnim odlukama. Ali obični
zatvorenik, zatvorenik koji se nalazi u zatvoru zbog svojih razloga i
koji nije izjasnio nikakav „politički” identitet, iako je ovaj pojam
prilično izgubio značenje, razmišlja samo o izvršivosti takve odluke,
to mu ni u kojem slučaju ne predstavlja problem. Ovisno o njegovoj
osobnoj prošlosti, o kontekstu u kojem se nalazi i o praktičnom
ostvarenju onog što mu zakon predlaže kao pravnu mogućnost, radi se o
procesu koji traje dvije, tri godine, nije dakle odluka koja se donosi
u trenutku.





Naravno, budući zatvor, koji mislim da će biti mnogo otvoreniji od
današnjeg, obratit će više pažnje, dakle bit će represivniji,
zatvoreniji, potpuno zatvoren, prema onoj manjini koja neće prihvatiti
pregovore, koja neće željeti sudjelovati, koja će odbijati svako
sudjelovanje. Zato sam govorio o odnosu između sudjelovanja i
razdvajanja, odnosu koji isprva ne izgleda tako očigledan. Stvari koji
izgledaju tako međusobno udaljene, ustvari su bliske: sudjelovanje
stvara podjelu.


Dakle, što činiti? Toliko smo si puta postavili ovo pitanje o zatvoru. Pročitao sam
jedan pamflet. Zbog principa, o zatvoru gotovo ništa ne čitam jer mi
se gadi čitati tekstove koji govore o zatvoru. Ali, budući da su me
drugovi pitali, pristao sam držati jedan, tako reći, „obiteljski”
razgovor. Ali pročitao sam ovaj pamflet. Riječ je o pamfletu koji su
objavili drugovi izdavačke kuće Nautilus, u njemu je tekst koji
podržava ukidanje zatvora uz pogovor Riccarda D’Estea. Ovaj je pogovor
bio zanimljiv, ali nisam mogao točno shvatiti što je htio reći, to
jest, je li kritizirao ideju ukidanja zatvora, ili je nije mogao
potpuno kritizirati, budući da je na kraju krajeva prezentirao taj
tekst. Ali u tom tekstu ima nešto s čim se ne slažem, a to hoću
reći; kad budem vidio Riccarda, reći ću mu isto. On je potpuno,
apsolutno osudio one koji su u prošlosti teoretizirali i ostvarili
napade protiv zatvora. Ovaj sud čini mi se pogrešan. On kaže... ali
obratite pažnju na to da je Riccardo dobar drug, možda ste ga upoznali
u nekoj konferenciji, ovdje u Bologni. On kaže... „Ovi napadi ništa
nisu vrijedili, nisu imali smisla, budući da su, bez obzira na to, ipak
izgradili zatvore.” Kako to, pobogu! Ti koji si protiv efikasnosti
za sve drugo, sad govoriš kao da je efikasnost mjera svega. Što znači
da su ipak izgradili zatvore? Zar sve stvari koje radimo, kad nemaju
posljedice koje smo željeli ili ne postignu željeni cilj, ništa ne
vrijede!? Oprostite ako tako jednostavno tumačim, ali napad na zatvore
mene itekako zanima. Ne! Treba napadati zatvore. To ne znači da jednom
kad budem odlučio napadati zatvore, zatvora više neće biti. Ili,
budući da smo ih jednom napali, možemo biti zadovoljni i više ništa ne
trebamo raditi da bismo ih uništili. Ovdje podsjećam na pokušaj da se
uništi zatvor u Solliccianu, dok su ga gradili. Pokušalo se, ali ipak
su izgradili zatvor u Solliccianu. Ali što to znači, da taj napad
nije imao smisao? Ja mislim da je imao smisla. Jer, ako hoćemo
prihvatiti ovaj zaključak do kojeg je, nadam se, Riccardo došao samo
zbog greške pisanja, trebali bismo osuditi svaku stvar koju radimo. Jer
što god drugovi revolucionari radili, nema nikakvu garanciju da će
postići željeni cilj, da će imati rezultat koji je zamislio onaj koji
je to učinio. Da je tako, bilo bi stvarno gotovo.







O tezi Riccarda D’Estea, moram reći da je znam ne samo zato što sam
pročitao taj pamflet o zatvoru, nego i zato što sam s njim razgovarao.
Riccardo je šarmantna osoba, ali kad ga slušamo ili čitamo, moramo
razdvojiti ono što piše i govori, ono što vrijedi od onog što ne
vrijedi da bismo mogli ustanoviti što pripada šarmu govora, a što
pripada valjanosti onog što kaže.


Mislim da nije ispravno ono što kaže o mogućoj integraciji reformi i
ekstremizama; takva podjela u stvarnosti ne postoji. U stvarnosti ne
postoje reformističke borbe i revolucionarne borbe. Ono što vrijedi je
način na koji se borba vodi. Kao što se vidi u raspravi koju smo imali
malo prije, i način na koji se ponašam prema drugima vrlo je važan:
ako se ponašam na neki način sa svojom partnericom, jesam li reformist
ili revolucionar? Ne, ne radi se o tome, nego treba vidjeti jesam li
govno ili ne. Kad razdvajam ono što jesam od onog što radim, moj
„politički” izgled od onog što jesam u intimnosti svojih odnosa s
ljudima koji su mi bliski, samo tada opet vrijedi podjela između
reformizma i ekstremizma, u suprotnom slučaju nema smisla apstraktno
pretpostavljati takve pojmove.



Nije istina da iz takve integracije između prividnog reformizma i
prividnog ekstremizma proizlazi nešto što ima mogućnost promijeniti
stvarnost. Meni se to ne čini. Ja sam proživio sve to drugačije. Vidio
sam da u bilo čemu što radi pojedinac, moramo procijeniti koje su njegove
konačne odluke, znače li takve odluke da se pojedinac zalaže za ono
što radi; ako se ne zalaže, ako se stalno izvlači, jasno je da može
biti revolucionar samo pričama, možda može čak osvojiti svijet,
ali što bi napravio od njega? Napravio bi novo kazalište za grčku
tragediju. Što nam govori takva teza? Baš ništa. Trebamo nešto
drugačije razmišljati. Ova podjela ne postoji. Ali ipak, ako hoćemo da
takva podjela proradi, ako djelujemo u svijetu politike, u svijetu
spektakla, u svijetu predodžbe (u Schopenhauerovom smislu), ako
smanjujemo svijet na ovu predodžbu (ne zaboravimo da je Schopenhauer
posudio svoj dvogled pruskom oficiru da bi bolje gađao pobunjenike,
takav je čovjek onaj koji nam govori o „svijetu kao predodžbi”, ne
čovjek kakvog su sanjali neki anarhisti koji su pročitali njegovu
knjigu), dakle ako zamišljamo svijet kao predodžbu, onda je podjela
između reforme i revolucije moguća, ali se još jednom radi o
pustim pričama. U stvarnosti ne postoje apstraktne ideje, nego samo
čovjek sa svojim općim odnosima, a ovim odnosima sudjeluje u promjeni
stvarnosti, dakle u stvarima koje radi nije moguće točno odrediti
takvu podjelu. Što je Craxi? Reformist? Revolucionar? Mislim da ova
akademska podjela između reforme i revolucije nema toliko smisla kao
što joj se željelo pridati u prošlosti.




Naravno, i ja sam koristio takve riječi ponekad, na primjer koristio
sam riječ „reformist” ili „socijalni demokrat” da definiram praksu
pokoje anarhističke grupe, pretežno u svrhu polemike koja mi se
činila ponekad nužna. Ponekad se nešto govori, a drugo se radi. Ali
nije to važno. Treba uzeti u obzir kontekst u kojem se polemika
nalazi, ono što proizlazi iz stava protivnika i potrebu da se nađe
najkraći put do cilja polemike u tijeku. U nekom kontekstu u kojem
javno mnijenje daje određeni značaj nekom pojmu kao što može biti
„socijalni demokrat”, ako hoćeš nekoga kritizirati, napadati ga zbog
nečega što je ovaj učinio, kažeš mu da je socijalni demokrat. Ovdje je
riječ o svrhovitosti upotrebe jedne riječi, ne radi se o dubljoj
analizi. Ja sam više puta kritizirao dio talijanskog anarhističkog
pokreta definirajući ga socijalno-demokratskim, ali nikad nisam dao
dublju analizu o razlogu. Bilo je ipak razloga za upotrebu te riječi
jer je za nas riječ „socijalni demokrat” značila nešto određeno, i to
je reformizam, prilagodba moći itd.





Još koja kritična riječ o problemu efikasnosti.

To je nešto što svatko mora procijeniti sam sa sobom. Ja dolazim iz
jedne kulture i iz jednog načina razmišljanja koji su usmjereni na
efikasnost, rođen sam u takvoj atmosferi, završio sam takve škole. Na
kraju sam shvatio da takav način razmišljanja ne vodi nikuda. Shvatio
sam, barem teoretski, u praksi možda još razmišljam iz gledišta
efikasnosti, ali barem u teoriji mogu shvatiti razliku, to jest da
svako djelo koje čovjek čini ne mora imati neku neposrednu naknadu što
se utjecaja tiče. To je bit. Shvaćati takvo pitanje izuzetno je važno
zbog raznih razloga, najprije zato što, posebno među revolucionarima,
postoji težnja da se naplaćuje, a ne zaboravimo da su revolucionari
pohlepni, vrlo su pohlepni kad naplaćuju... odmah izgrađuju giljotinu,
ništa ne čekaju, to je nešto strašno. Što je ustvari giljotina za
revolucionara? To je posljedica efikasnosti pod svaku cijenu jer
postiže određene procese i poslije počinje... Nedavno sam nešto
pročitao o iznenađenju koje su prouzročili neki Lenjinovi dokumenti.
Mnogi su se iznenadili što je Lenjin naredio i požurio da se
ubiju seljaci posjednici. Mene to nije iznenadilo. Najobičnija stvar
je ubijati seljake posjednike u ime revolucionarne efikasnosti. Ili
nas iznenađuje bilo što što proizlazi iz efikasnosti pod svaku cijenu,
ili nas ne može iznenaditi takvo pismo jer je to obična stvar, nužna,
logična posljedica prethodno donesenih odluka. Tko želi postići određene
ciljeve, treba snositi određene troškove, to je sam pojam efikasnosti
pod svaku cijenu.




Rasprava o efikasnosti odnosi se na način na koji treba voditi
ispravnu borbu, recimo protiv zatvorske ustanove koja u većoj ili
manjoj mjeri svima nama prijeti. Moj djed je govorio: „Svakoga od nas dopadne po jedna cigla zatvora”. Nije baš nešto razumio o zatvoru, ali je to bila
izreka koja se često koristila tada na Siciliji. Dakle, treba uvući
zatvor u sve procese prodiranja u stvarnost, u one borbe koje smo
prije mnogo godina nazvali posrednim borbama. Radi se o svim
intervencijama u stvarnost koje provodimo iako smo sigurni da od njih
nećemo izvući neki rezultat, neki učinak zato što će možda
biti rekuperirane ili zato što imaju po sebi ograničenu svrhu. Ali ako
su ove borbe ispravno postavljene, uvijek imaju neki rezultat. Prije
svega imaju kao rezultat uspjeh tih istih borbi, ali u nekom drugom
smislu od same efikasnosti. Ako su ispravno postavljene, borbe se
uvijek razmnožavaju. A kako se mogu ispravno postaviti? Kao prvo,
razdvajajući ih od nastupanja drugih čimbenika, od mogućih vanjskih
podrški, drugim riječima samoupravljajući ih. Kao drugo, ne mogu,
naravno, biti ovisne o nekom točnom roku, koji određuju radionice
vlasti, dakle trebaju polaziti od nekog drugog načina razmišljanja, od
jedne logike stalnog sukoba jer ne možemo poticati ove borbe u zavisnosti od
roka koji su vlasti postavile. Ova dva pojma, samoupravljanje i stalna
konfliktnost, zajedno s trećem pojmom, a to je odbacivanje nužne i
neophodne efikasnosti, neposredne i vidljive, ne proizlaze iz
utopijskog shvaćanja stvarnosti, nego se zasnivaju na konkretnoj
mogućnosti da se postave socijalne borbe tako da bi se odbacili
količinski rezultati i kvantitativni ishod.





To je moguće; ako dobro razmislimo, čak je uvijek moguće. Vrlo često
napravimo grešku da želimo ograničiti borbu tako da budemo čitljiviji
jer na primjer, ako nastupamo u nekoj specifičnoj situaciji, kao što
može biti tvornica, dobro vidimo koje su njezine osobine: sindikalna
borba, obrana radnog mjesta, borba protiv štetnosti rada, i još puno
toga. Ali ne možemo dobro shvatiti kako bi se zatvor mogao u to uklopiti,
pa ga stoga ne uključujemo u borbu da ne bismo zagadili ove specifičnosti
jer mislimo da će nas ljudi manje shvatiti ako proširimo temu.



Borba po sebi, recimo u nekoj tvornici, uvijek je posredna borba.
Kakav može biti ishod takvog djelovanja? U najboljem slučaju, dobiva
se željeni rezultat, to jest, radnici te tvornice spašavaju radno
mjesto, i na kraju, sve se rekuperira. Borba se rekuperira, gospodari
nađu neku alternativu umjesto otkaza, nađu neku alternativu za
štetnost na poslu, neka nova ulaganja da bi poboljšali kontekst itd.
Takva situacija već nas zadovoljava, ustvari i jest zadovoljavajuća i
iz revolucionarnog gledišta, ako su se zadržali svi početni uvjeti, to
jest stalna konfliktnost, ako smo mi nametnuli rok a da on nije bio
nama nametnut, ako se borba samoupravljala i sve drugo. Ali više nije
zadovoljavajuće ako si, u ime efikasnosti, uskratimo priliku da
uključimo i problem zatvora. Jer mislim da se problem zatvora, kao
bilo koja druga strana revolucionarnog razgovora, mora uključiti u sve
naše borbe. I, ako dobro razmislimo, to je moguće. Kad tako ne
postupamo, to radimo u ime efikasnosti jer mislimo da nas neće
shvatiti ili da ćemo opasno izgledati jer smatramo da je problem
zatvora nešto što je bolje izbjegavati. „Nemoj ogovarati Garibaldija”,
nekada se govorilo.





Još koja riječ o abolicionističkom stavu. Ali imajte na umu da nisam
uopće proučio ovu temu kako treba, dakle mogao bih reći neke
neispravne stvari, prvo zato što se ne slažem, koliko sam shvatio, s
abolicionističkim stavom, a drugo baš zbog nedostatka dokumentacije.
Ako ono što kažem izgleda neispravno, nema problema, ispravite me. Ne
slažem se s abolicionističkim stavom ne zato što želim zatvore, to se
podrazumijeva, nego zato što se ne slažem s bilo kojim stavom koji
namjerava ukidati isključivo jedan dio nekog sustava koji se ne može
razdijeliti u elemente. Oprostite što se izražavam približno. Drugim
riječima, ne slažem se da se može zamisliti ukidanje, ne govorim o
napadu, nego o ukidanju, dakle, predlaganje platforme da bi se ukinuo
jedan dio njegovog konteksta gdje svi dijelovi ovise jedan o drugom. Ne
slažem se s prijedlogom za ukidanja sudstva jer takav prijedlog ne bi
imao smisla, ili za ukidanje policije. To ne znači da sam za sudstvo
ili za policiju. Na isti način, nisam za ukidanje države, nego samo za
njezino uništenje. I ne samo da se slažem, nego sam i željan djelovati
za takav cilj, kad god bilo, iako ne izgleda vjerojatno u bliskoj
budućnosti. To jest, mogu nešto napraviti i mogu razgovarati o tome
što raditi za napad protiv ovog ili onog specifičnog aspekta države, pa tako
i protiv zatvora.




Drugim riječima, mislim da treba obrnuti raspravu. Ne radi se
o ukidanju jednog dijela države, na primjer, da bi se vratili na svoju
temu, zatvora, nego se radi o uništenju države, uništenju koje,
naravno, ne može biti odmah potpuno jer u suprotnom slučaju ovaj bi
se događaj odgodio u nedogled. Izgledalo bi kao čekanje na pravac
Povijesti koja se u svakom slučaju kreće prema anarhiji i na kraju se
ništa ne bi trebalo napraviti jer bi bilo dovoljno čekati da se
anarhija sama stvori. Naprotiv, ja želim napraviti nešto danas, odmah,
i u specifičnosti jednog dijela totalne državne ustanove, dakle i
protiv zatvora, ili protiv policije, ili protiv sudstva, ili protiv
svih osnovnih elemenata države dok se potpuno ne uništi država. To je
bit onoga što sam htio pojasniti.



Ustvari, čemu teže svi ti razgovori? Još par riječi, nemojte se
živcirati, pri kraju sam. Ako dobro razmislite, pojam ukidanja zatvora
rađa se u nekom određenom teoretskom kontekstu koji iskreno ne bih
znao točno opisati, ali rađa se u isto vrijeme kao nešto drugo što
nekako bolje poznajem, i to je ono što slijedi. U Americi, u ovom
trenutku, unutar općeg filozofskog mišljenja, pa čak i sociološkog,
razni fakulteti rade na problemu preobražaja demokracije. U tom
kontekstu nalazi se nekoliko američkih akademičara, među kojima
se najpoznatiji zove Robert Nozik, čije su se knjige objavile i na
talijanskom jeziku; oni su se suočili s problemom života u zajednici
bez kazne i bez represije. Zašto postavljaju ovaj problem? Jer
očigledno ove prosvijetljene osobe misle da demokratski sustav kakav
poznajemo nije sposoban još dugo preživjeti i trebaju pronaći
neko drugo rješenje: moraju pronaći način da se stvaraju zajednice
bez elemenata kao što su zatvor, policija, državni nadzor itd., bez
ovih elemenata koji su za nas bitni dijelovi postojanja države. Ovo
razmišljanje nije nešto sporedno, nego središnje u političkoj i
filozofskoj misli američkih fakulteta. Ja mislim da bi se
abolicionizam, ispravite me ako griješim, mogao povezati s ovim
pokretom, ali to je tema koju bi trebao proučiti netko tko o tome zna
više od mene, ja ne želim reći ništa više o tome.





Recimo da ova vrsta problema u mislilaca kao što su Nozik i drugi koji
proučavaju istu temu, a čijih se imena sada ne mogu sjetiti,
ukazuje na teoretsko interesiranje koje se zasniva na nekim praktičnim
potrebama u upravljanju moći. Očigledno, teoretski model demokracije, kao na
primjer u knjizi Alexisa de Tocquevillea, danas više nije prihvatljiv.
Nije to demokracija o kojoj govorimo. Danas su potrebne druge strukture.
Zamislite jednu zemlju kao što je Kina. Kako je moguće upravljati
budućom kineskom demokracijom upotrebljavajući Tocquevilleov model? Na
primjer, kako može uopće raditi parlament s dvadeset i sedam tisuća
zastupnika? To je nemoguće. Dakle, moraju pronaći neki drugi put. I na
tome i rade. Radi se o znakovima koje vidimo, na drugačiji način, i u Italiji.
Promjene u ustanovama, kako oni kažu, koje su izraz općeg
nezadovoljstva prema demokraciji.



Čak su i mislioci koji na prvi mah izgledaju daleko od demokratskog
lakiranja, kao Michel Foucault, dali svoj doprinos usavršavanju
zatvora, dakle racionalizaciji institucionalne strukture.


O Foucaultu recimo da, barem koliko ja mogu znati, kako bolje poznajem
ono što je napisao o povijesti ludosti, u njegovom razmišljanju mogu
se pronaći dvije struje: jedna se odnosi na prevladavanje, a druga na
uzdržavanje procesa u toku. To vodi ovog mislioca da, u svemu o čemu
misli, stalno ostavlja nešto nejasno. U svim njegovim prijedlozima, i
u prijedlogu o homoseksualnosti, koja se smatra u isto vrijeme kao
različitost i kao normalnost, nikada nije jasno koju odluku želi
donijeti. S druge strane, dvoznačnost je tipična za ovog mislioca, čak
ne samo za njega, nego za sve te ljude koji se pokušavaju držati u
ravnoteži. Problem zatvora, na kraju krajeva, za njega je problem
jednog alata u čiju upotrebu nije uvjeren, htio bi da radi bez njega,
ali jedino što može zamisliti jest staviti ga u zagrade. Ustvari, u
jednom pasusu donosi primjer broda luđaka, koji je bio zatvor,
ludnica, nahodište i starački dom za stare prostitutke, sve u jednom.
On piše da se brod luđaka ostvario u nekoliko dana, trebalo je doista
malo vremena. U trenutku kad je društvo izbacilo iz gradova drugačije
pojedince (mada ne govori o homoseksualcima), izbacilo ih je iz
gradskih zidina. A ovi, ne znajući što raditi, lutali bi od grada do
grada, i zato su ih na kraju uzeli i utovarili u jedan brod, brod
luđaka. Ovaj brod je počeo ploviti od luke do luke jer ga nitko nije
htio. I u tom trenutku stvorili su se zatvor, ludnica, nahodište i
starački dom za stare prostitutke jer društvo u ono vrijeme više nije
moglo trpjeti njihovo prisustvo. Nestale su neke društvene uloge:
luđak, na kojeg se u srednjem vijeku gledalo kao na nekoga koga je
Bog dirnuo; prosjak, koji je u katoličkim zemljama bio predmet nad kojim
se vršila milostinja, osnovni pojam, nemojmo to zaboraviti, u
katoličkom kršćanstvu. Kad se razvila protestantska misao, prosjak
postaje predmet uhićenja, dakle treba ga odložiti. Kad ju društvo više
ne treba, uloga prosjaka postaje suvišna, prosjak više nije predmet
milostinje i postaje zatvorenik. Danas, kad društvo više ne treba
zatvor, trebao bi nestati „predmet” zatvorenik. Kako može nestati?
Uzmimo brod i stavimo sve zatvorenike na njega. Ali na ovaj način
„predmet” zatvorenik ne nestaje jer brod postaje zatvor, kao što su
radili Francuzi s deportiranima iz Pariške komune: strpali bi ih na
usidrene lađe kod Le Havre, i tamo bi ljudi ostali četiri-pet godina,
zatvorenici jednog plutajućeg zatvora. Danas kad društvo više ne treba
zatvor, kažu neki prosvijetljeni socijalni mislioci, maknimo
zatvorenike u drugu ustanovu. I to bi bio i plan abolicionističkog
stava u koje se Foucaultovo razmišljanje odlično uklapa.









To je bilo ono što sam htio reći. Vratimo se sad, nakratko, na
razgovor o napadu. Ja sam uvijek za specifičan napad. Specifičan napad
je važan, ne samo zbog učinaka koje proizvodi, ne samo zbog posljedica
koje uzrokuje, koje možemo vidjeti pred svojim očima. Nitko od nas
ne može tražiti da bude funkcionalist jer ako padamo na to, nećemo više
ništa napraviti. Dakle, najprije treba shvatiti zatvore jer ništa se
ne može napraviti ako prvo ne shvaćamo stvarnost protiv koje se želimo
boriti, zatim treba širiti shvaćanje o njima, i onda ih treba
napasti, nema drugog rješenja. Treba ih napasti u njihovoj
specifičnosti. Ovi napadi nemaju nikakve veze s velikim vojnim
pothvatima koje netko zamišlja. Ja sam uvijek mislio da ovi napadi
trebaju biti nešto kao izlet na selo: netko kaže: „danas se gušim u
ovom anarhističkom sjedištu (anarhistička sjedišta uvijek me nekako
deprimiraju) i želim izaći”, nemojmo uvijek biti zatvoreni u ovim
sjedištima, idemo malo u šetnju. Ovim pristupom, ne kažem šaljivim,
ali barem bez drame, uvijek je moguće ići na izlet na selo, nije
štetno za zdravlje. Bez suvišnih riječi, a da se ne pretvori neki
izlet u neki križarski rat protiv tlačitelja svih vremena. Ne, treba
biti nešto ugodno, nešto čemu se trebamo veseliti, jedan izlet, ali i
jedna specifična stvar.




Ali treba napadati zatvore i u kontekstu opće borbe, to jest unutar bilo
koje borbe u kojoj sudjelujemo. To je nešto što govorimo već deset godina.
Mi bismo, u sve što radimo, sve što govorimo, trebali uključiti
nešto o zatvoru jer je zatvor osnovni dio svakog projekta. Ako radimo
nešto u četvrti, o zdravlju itd., trebali bismo naći način, i taj
način postoji, da ubacimo razmišljanja o zatvoru kao represivnoj
strukturi, izbjegavajući sve pokušaje da se smanjuju mogućnosti
zatvora kao čimbenika narušavanja društvenog reda.



Imajte na umu da je, kao što smo vidjeli, zatvor nešto u pokretu, nije
nešto jednom zauvijek isto i definitivno. Za njih, zatvor je element
ometanja. Svi stalno razmišljaju što trebaju raditi da bi riješili
problem zatvora. Sad, njihov problem zatvora mora postati naš problem
zatvora, i ovaj problem trebamo odraziti i u borbama koje ostvarujemo,
ako ih ostvarujemo.


I to, naravno, dok čekamo sljedeći ustanak jer u slučaju ustanka
dovoljno je otvoriti zatvore i uništiti ih jednom zauvijek.

Hvala.

; :c265: \newpage
; :c265: \strut
; :c265: \thispagestyle{empty}


[1] Kad moć prisvoji određeni način djelovanja da bi mu oduzela svaki
    subverzivni sadržaj.

[2] Komesar Luigi Calabresi. 12.12.1969. na trgu Piazza Fontana u
    Milanu u jednoj banci eksplodirala je bomba (koju su postavile
    tajne službe i fašisti), prouzročivši mnogo žrtava, za što je
    policija odmah optužila anarhiste. To je označilo početak
    strategije terora koju je država koristila da bi se suprotstavila
    revolucionarnom pokretu koji je tada naglo rastao. Nakon pokolja,
    anarhist Giuseppe Pinelli „slučajno” je pao s četvrtog kata
    policijske stanice tijekom ispitivanja koje je Calabresi vodio.
    Službena izjava govori o samoubojstvu. Calabresija su 17.5.1972.
    ubili nepoznati počinitelji.

[3] Zakon koji je reformirao zatvorski sustav, predviđajući s jedne
    strane znatna olakšanja kao poluslobodu, nagrade za dobro
    vladanje itd., a s druge strane za neke slučajeve strogi zatvor.